Svake godine 27. srpnja Srpsko narodno vijeće, Milorad Pupovac i neokomunističke „antifašističke“ udruge obilježavaju tzv. „Dan ustanka naroda Hrvatske“ u Srbu. Ono što je karakteristično za „Dan ustanka naroda Hrvatske“ jest činjenica da je riječ o masovnom pokolju – Hrvata. Što se zbilja dogodilo tog 27. srpnja 1941. godine? Odgovore smo pronašli kod naših najuglednijih povjesničara iza kojih stoje znanstveni radovi i knjige o modernoj hrvatskoj povijesti 20. stoljeća.
Ukratko, ustanak u Srbu bila je oružana pobuna protiv države i vlasti NDH. Danas su dobro poznate činjenice o tom događaju, koji je u vrijeme komunističkog režima bio slavljen kao „antifašistički“. Riječ je o ustanku četničkog karaktera potpomognutom manjim brojem komunista uz potporu talijanskih fašista, a tijekom kojega su počinjeni brojni zločini. Tzv. ustanici su proveli etničko čišćenje svih ne-Srba na području ustanka, između planine Velebit u Lici i grada Drvara u susjednoj Bosni i Hercegovini.
Ante Nazor: Protuhrvatski karakter ustanka
“Sve što se dogodilo u srpnju i kolovozu 1941. u tom kraju potvrđuje da je karakter tog ustanka bio protuhrvatski. Bez obzira na polemike je li riječ bila o ustanicima, gerilcima, komunistima ili četnicima, činjenica je da su oni nad Hrvatima tog kraja počinili stravične zločine. Mještane koji nisu bili ni u kakvim vojnim formacijama su poubijali, preživjeli su otišli u zbjeg, a nakon 1945. nikada im nije bilo dopušteno da se vrate u svoje domove”, govori povjesničar dr. sc. Ante Nazor.
Naglašava da su se nakon Drugoga svjetskog rata zločini nad Hrvatima sustavno prešućivali, što, prema njegovim riječima, potvrđuje antihrvatski karakter ustanka.
“Ako je nabijanje glavara sela na kolac, ubijanje djece i svih članova obitelji antifašizam, onda neka se ustanak u Srbu tako zove. Zanimljivo je da ljudi koji svake godine slave ustanak u Srbu ne žele doći na obljetnicu Oluje s obrazloženjem da su se u toj akciji dogodili zločini nad Srbima” ističe dr. Nazor.
Begonja: Nema razloga za dvojbe oko ovog ustanka
„Do temelja su spaljena hrvatska i muslimanska mjesta Boričevac, Kulen-Vakuf, Ivezić-kuće u mjestu Brotnja, Krnjeuša i dr., te na najbrutalniji način likvidirano nedužno civilno stanovništvo, među kojima je bilo djece, žena i staraca…
Žrtve su u jamu bacali žive i to prema starosnoj dobi, dok je istodobno najstariji član iz stradalničke obitelji Ivezić pod prijetnjom morao guslati i pjevati dok su preostali skončavali svoje živote u grotlu jame. Kada bi samo ovi podatci i činjenice našli mjesta u svijesti svakoga razumnog pojedinca, onda sasvim sigurno ne bi bilo baš nikakvoga razloga za dvojbe oko događaja nastalih uz ovaj nadnevak.”, rekao je 2017. u intervjuu za Hrvatski tjednik povjesničar dr. sc. Zlatko Begonja
Vukelić: Teroristički čin s elementima etničkog čišćenja
Na istom je tragu i povjesničarka izv. prof. dr. sc. Vlatka Vukelić koja ustanak, prema pravnim i društvenim obilježjima, opisuje kao teroristički čin s elementima etničkog čišćenja. Smatra ga i dijelom komunističke totalitarne baštine.
Vukelić je ustvrdila i kako je jugoslavenska historiografija prešućivala zločine ustanika ili ih prikazivala kao djela neodgovornih pojedinaca.
„Iz dostupnih dokumenata vidljivo je da je vodstvo brigade uspostavilo disciplinu, uostalom bez te discipline vojni uspjesi koje je drvarska brigada ostvarila ne bi bili mogući. Tvrdnja o neodgovornim pojedincima se ne može prihvatiti kao točna, jer vodstvo drvarske brigade nije sankcioniralo počinitelje zločina“, rekla je Vukelić.
Jareb: Jedinstveni srpski ustanak
„Ustanak nipošto nije mogao biti ustanak naroda Hrvatske, nego je bila riječ o jedinstvenom srpskom ustanku na tromeđi jugozapadne Bosne, istočne Like i sjeverne Dalmacije. Jedan od vođa na području sjeverne Dalmacije zvao se Momčilo Đujić, pravoslavni pop koji je kasnije bio vođa četništva na istom području“, tvrdi znanstveni savjetnik s Hrvatskog instituta za povijest Mario Jareb.
„Dan ustanka naroda Hrvatske se do 1990. obilježavao 27. srpnja, u spomen na oružanu pobunu protiv zločina ustaških vlasti nad Srbima u Lici. Jareb ističe da se jedan zločin ne osvećuje drugim zločinom, a ustanici su, kazao je, počinili niz zločina nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom.
„Tadašnje vlasti su na svoj način protumačile događaje iz ljeta 1941. Predstavljale su to javnosti kao partizanski, komunistički ustanak u kojem se vodila partijska politika bratstva i jedinstva, politika povezivanja Srba i Hrvata, no toga u stvarnosti, u Srbu u kolovozu ili rujnu 1941., nije bilo ni u tragovima“, ustvrdio je Jareb.
Šumanović: Srpski ustanak uperen protiv Nezavisne Države Hrvatske
Povjesničar dr. sc. Vladimir Šumanović kazao je kako je za ustanak od 27. srpnja 1941. KPJ desetljećima pogrješno tvrdila da je „bio ideološki motiviran, odnosno da je bio ‘antifašistički’. Međutim, takva tvrdnja, (kao uostalom i tvrdnja da je KPJ bila glavna politička snaga u ustanku) bila je posve pogrešna, jer onodobni ustanak nije bio ideološki motiviran. Ustanak je zapravo bio posve ne-ideološki, ali zato krajnje nacionalno, odnosno etno-konfesionalno obilježen. Drugim riječima, bio je srpski ustanak uperen protiv Nezavisne Države Hrvatske (NDH) kojem su participirali srpski borci s tog područja posve različitog ideološkog opredjeljenja. Ovu činjenicu koja je zabilježena u onodobnim zapisima, ne potvrđuju samo hrvatski, nego i talijanski izvori“.
Unatoč četničkom karakteru ustanka iz 1941. Milorad Pupovac i Srpsko narodno vijeće, u pravilu uz sudjelovanje dijela hrvatskih političara, svake godine 27. srpnja u Srbu slave ove četničke-komunističke pokolje.