Piše Vanja Zlatović
Rusija se našla u svojoj rudimentarnoj, civilizacijskoj negaciji, čak niti u doba kad je, unutar SSSR, gasila i najmanje naznake demokratskih pokreta u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, ona nikad nije bila tako suicidno za svoj status i budućnost, tako brutalno, svjetski i otvoreno agresor, kao u XXI stoljeću.
Niti tako izopćena, prezrena, i oslonjena na anakronu i trabantsku bjelorusku diktaturu, na vučićevski crnogrujaški imperijalizam, i mrežu svojih špicl simpatizera s dna kace. Ničeg nema za Rusiju, ne samo pohvalnog, nego održivog, u njenom bijegu u ludilo…koje nije niti kolektivno, koje negira njezin status perjanice antihitlerovske koalicije, ona je u potpunom, distopijskom bezdanu.
Takav se pad u provaliju povijesnog grijeha, dogodio u zadnjih 70 godina, samo miloševićevskoj Srbiji, kojeg se ona bar privremeno oslobodila, a evo opet mu se približava, da ju usiše okupljanje ruskih zemalja, u njeno džepno, okupljanje srpskih. Ta regresija u mit posljedica je nespremnosti na tranziciju, o tome smo pisali već.
Ali nije zato ruska, ne samo kultura, nego rusko društvo, manje zadivljujuće, i ono pokazuje svijest da “mora van”, istina, oni mucajući predstavnici prisilnog aparata, klasični su primjer svijesti ljudi naučenih primati naređenja, da nešto nije u redu, i tu stvar staje, zato prava ljubav prema toj majci zemlji, jest i može biti…kakva ljubav prema majci i jest. Brižna, topla i nježna, a nikakvo takva da ju tjera u kockarnicu povijesti, prijetiti raketama, i tući rodilišta po susjednim zemljama.
Ovo danas podržati…to je mrziti Rusiju, i to mogu samo ljudi bez srca, i mali paraziti njenog ružnog sna o veličini stvorenoj čizmom, i ničim drugim.