Piše Tihomir Čuljak
Od početka rata u Ukrajini vidjeh mnoga čuda. Vidjeh mnoge hrvatske branitelje kako zajedno sa četnicima počinju slaviti Putina. Opravdavati njegovu agresiju na nezavisnu susjednu državu. Brkati uzroke i posljedice. Opravdavati njegova djela zato što su i drugi slično radili. Govore mi kako on ne bi prijetio susjedima da nisu ušli u NATO i tako dolaskom nuklearnih raketa na ruske granice ugrozili Rusiju. Pa bi se te rakete trebala povući kao što su se Rusi povukli iz Kube.
A istina je kako ni jedna država bivšeg Varšavskog ugovora nije ušla u NATO dok je Rusijom vladao Jeljcin. Tek kad je Putin razorio Čečeniju baltičke zemlje su tražile hitan ulazak u NATO. I ni u jednu novu članicu NATO saveza nisu postavljene atomske rakete koje bi mogle ugroziti rusku sigurnost. Za to nema ni potrebe. Američke atomske podmornice leže na dnu mora pokraj ruskih obala, a ruske pokraj američkih obala.
Gledam profesora Kulića koji je ekonomske teorije učio na djelima Marxa pa samo na zapadu vidi imperijalizam, po onoj marxovoj budalaštinu kako je imperijalizam posljednji stadij u razvoju kapitalizma. A istina je kako su imperije konstantna težnja svih moćnika od Babiona, preko Egipta, stare Grčke i Rima pa do današnjih dana. I ta težnja ne stanuje samo u glavama zapadnih moćnika već i onih koji dolaze sa istoka.
Gledam i admirala Lošu koji je odličan vojni analitičar, ali o gospodarstvu nema pojma, te često u normalnim i uobičajenim postupcima velikih poduzetnika vidi okultne zavjere velikih magova. “Okultna oligarhija” koja se iz Venecije prije više stoljeća preselila u Amsterdam i Britaniju nije to uradila kako bi tamo radili čiribu čiriba okultne zavjere, već su pod najezdom Turaka pobjegli sa svojim kapitalom.
A u Amsterdamu i Britaniji su na svome kapitalu nastojali zaraditi, kao što to želi svaki poduzetnik. Nerado su kapital uz kamatu posuđivali kraljevima i velikašima, znajući kako ovi ponekad znaju zaboraviti vratiti posuđeno, a ako tražiš ono što je tvoje možeš završiti kao Templari koju su posuđivali francuskome kralju, a on ih je pobio kada su tražili povrat posuđenog. Umjesto njima, venecijanski izbjegli bankari su novac rado posuđivali sitnim poduzetnicima sa dobrim idejama. Njih uvijek možeš lako ovršiti ako ne vraćaju ono što su ugovorili.
I tako je nastala industrijska civilizacija.
A u tome nema ništa loše, dok postoji snažna konkurencija koja onemogućuje velike zarade i manipulacije zajednicama u kojima djeluju. Poduzetnici postaju problem tek kada steknu monopol. A svaki monopol je veliko zlo, bez obzira radi li se o privatnom monopolu, državnom monopolu, ili partijskom monopolu.
Rat u Ukrajini je nastao upravo kao borba za stjecanje monopola na europskom tržištu. I u toj borbi su jednako djelovali i Rusi i Amerikanci.
Putin je kao djelatnik KGB radio u Njemačkoj i tu je upoznao mnoge Nijemce. Putin je 1996. postao čelnik tajne ruske policije FSB. U Njemačkoj 1998. Gerhard Schroder postaje kancelar. Kada je Putin 1999. postao čelnik Rusije, trgovina između Rusije i Njemačke naglo raste, osobito nafte i plina. Schroder gura projekt plinovoda preko baltičkog mora Sjeverni tok 1 koji je otvoren 8. studenoga 2011.
Nakon završetka mandata 2005. postao je lobist ruskih naftnih kompanija i predsjednik kompanije Rosfnet, te se time jasno deklarira kao ruski lobistički agent. Kako ta suradnja ne bi potekla sumnju na korupciju u Njemačkoj se snažno gura ideologija rodne ideologije, dok u Rusiji Putin snažno gura ideologiju povratka starim ruskim carskim vrijednostima.
Dok se ljudi zabavljaju ideologijama neće obraćati pažnju na korupciju, zločine i masovna ubojstva.
A masovna ubojstva su sa Putinom došla vrlo brzo. U Moskvi se u rujnu 1999. dogodio veliki bombaški napad. Raznesene su stambene zgrade u Moskvi, Bujnaksu, i Volgodonsku, pri čemu je poginulo tristotinjak ljudi. Prema službenoj istrazi ruske tajne službe FSB-a, za napad su optuženi čečenski pobunjenici. Istraživači poput Ane Politovskaje i Aleksandra Litvinjenka su tvrdili kako iza napada stoji FSB koji želi novi rat protiv Čečenije. Ovi nezavisni novinski istraživači su uskoro ubijeni.
Naravno, o ovome se u Njemačkoj, a ni u drugim državama koje su prikopčane na ruske plinovode nije puno pisalo, kako to ne bi naštetilo trgovini. A ne piše se puno ni o masovnim zločinima u drugom čečenskom ratu koji se vodio od 26. kolovoza 1999. do 30. travnja 2000. Kako je u Rusiji rat prikazan kao rat protiv terora, a ne rat za širenje teritorija
Putinov rejting u javnosti raste. Međutim, neke bivše komunističke države to prepoznaju kao povratak ruskog imperijalizma, te traže žuran prijem u NATO savez, ne zato da ugroze Rusiju kako vjeruju naši putinoljubci, već da zaštite sebe.
Te 1999. godine Češka, Mađarska i Poljska su postale članice NATO saveza. Čim je postao predsjednik Putin ukida moć 89 ruskih regija i republika, tako što je imenovao čelnike sedam novih saveznih okruga. Izabrane guvernere je izbacio i iz Vijeća Federacije, gornjeg domu ruskog parlamenta. Iako je otpor u Čečeniji i dalje trajao o tome se u energetski ovisnim europskim državama ništa ne javlja, ali se obilno piše o američkim i britanskim ratovima u Afganistanu i Iraku. Protiv ovih napada najglasniji je njemačkom kancelar Gerhard Schroder i francuski predsjednik Jasques Chirac, što je pohvalno, ali zvjerstva u Čečeniji ne primjećuju.
Sve to ne primjećuje se ni u Račanovoj vladi koja u Rusiji ne vidi opasnost. To ruski agenti prepoznaju te počinju postupak kupovine INA-e preko MOL-a, u kojem Rusi na čelu s Mogiljevičem imaju znatan vlasnički paket. Na čelo INA-e dolazi Dragičević, blizak Mesiću koji dodatno uništava INA-u i priprema se za prodaju INA-e odabranom “strateškom partneru”.
Planove za prodaju javno su opravdavali pričom kako će taj strateški partner obnoviti i modernizirati rafinerije i prodajnu mrežu. U prvoj fazi privatizacije, prodano je 25 posto plus jedne dionice INA-e MOL-u, s tim što su dobili pravo odlučivanja u pitanju financija i investicija. U to vrijeme Rusi su imali znatan postotak vlasništva u MOL-u, ali je kasnije Orban u toj kompaniji ojačao udjel mađarskog kapitala.
Istovremeno, Rusi su počeli ulagati u naftne i plinske kompanije u svim državama Balkana kako bi i ovdje proširili svoj energetski monopol. Dolaskom Sanadera na vlast raznim koruptivnim metodama Hrvatska je nastavila gubiti svoj energetski suverenitet, u korist Rusa.
Kako bi nabildao mišiće Putin počinje izdvajati 7 posto svoga BDP-a za vojsku, pa se i neke druge države istočnog bloka počinju plašiti, te traže prijem u NATO. Ne traže oni to da bi ugrozili Rusiju kako to vidi Lošo, Kulić i slični već da bi zaštitili sebe. Savezu 2004. pristupaju Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Estonija, Litva i Latvija.
Zahvaljujući povećanju cijene nafte i plina prihodi Rusije rastu, a time raste i vojska.
Dok Rusi nastoje proširiti svoj energetski monopol na tržištu Europe, to isto Amerikanci rade u islamskim državama. Rusi svoje ciljeve u Europi ostvaruju uglavnom mitom, dok na svome jugoistoku više vole silu. Počinje Rusko gruzijski rat od 7. kolovoza 2008. napadom Gruzije na Južnu Osetiju, jednu od dvije pokrajine koje su proglasile nezavisnost 16 godina ranije, 1992.
U rat su uključene Gruzija i Rusija, te međunarodno nepriznate države Južne Osetije i Abhazije. To se na zapadu vidi kao jačanje diktature jednog čovjeka u Rusiji, te slijedeće godine u NATO savez ulaze Hrvatska i Albanija. Ne zato da bi ugrozile Rusiju, već da bi zaštiti sebe. Nakon toga i Amerikanci pokreću niz ratova u Arapskom proljeću, kako bi proširili svoj energetski monopol na ovom području. Kako bi se o tome što manje pisalo Obamini marketinški stručnjaci u medije snažno guraju ideologiju rodne ravnopravnosti, gey brakove i seksualno nastrane “parade ponosa”.
Dok Amerikanci divljaju na bliskom istoku Rusi napreduju u Ukrajini. Uspjeli su na vlast postaviti proruskog predsjednika Viktora Janukovića. On ništa ne radi na ukidanju korupcije i jačanju gospodarstva, te nastoji Ukrajinu što više kulturno i gospodarski, preko proruski orijentiranih oligarha povezati sa Rusijom. Radi toga ukrajinski nacionalisti, uz pomoć nekih proukrajinskih oligarha u veljači 2014. organiziraju pobunu, te nakon višemjesečnih prosvjeda, Janukovych bježi u Rusiju. Putin odbija priznati tu privremenu vladu u Kijevu, te od parlamenta traži odobrenje za slanje vojnika u Ukrajinu kako bi se zaštitili ruski interesi. Početkom ožujka 2014. ruske trupe i proruske paravojne skupine su na brzinu zauzele Krim. Putin je 18. ožujka Krim pripojio Rusiji. Zapadne vlade uvode niz zabrana putovanja i zamrzavanja imovine protiv članova Putinova užeg kruga, ali nekakve ozbiljnije sankcije izbjegavaju. Pri tome je najglasnija protiv jačih sankcija bila Merkelica kojoj ne odgovara prekid dotoka plina iz Rusije. Opasnost vide samo nove članice NATO saveza, dok stare članice i dalje odbijaju ulaganje u jačanje svojih vojski, te ni jedna država ne ulaže propisanih 2 posto proračuna za vojsku.
Protiv napada na Ukrajinu bune se pojedini ruski oporbeni političari. Oporbeni čelnik Boris Nemtsov ubijen je 27. veljače 2015. u vidokrugu Kremlja, samo nekoliko dana nakon što je progovorio protiv ruske intervencije u Ukrajini. Naravno, našim ljubiteljima Putina to su prihvatljivi potezi u zaštiti “tradicionalnih kršćanskih vrijednosti”, osobito stoga što i na zapadu ponekad netko tko puno zna ponekad izvrši čudno “samoubojstvo. Jedan zločin opravdavaju drugim.
Nakon toga ubojstva su preseljena i na protivnike u inozemstvu, te je u siječnju 2016. britanska javna istraga uplela Putina u ubojstvo bivšeg časnika FSB-a Alexandera Litvinenka u Britaniji. Litvinenko je govorio o vezama ruske vlade s organizirani kriminalom, a otrovan je polonijem 210 dok je pio čaj u londonskom hotelskom baru.
Tada i Ukrajina vidi spas u NATO savezu, naivno vjerujući kako će je to spasiti. Da su imali više pameti mogli su uvesti Švicarski model neutralnosti, te stvoriti pričuvnu, dobro obučenu vojsku od milijun ljudi, i tada ih nitko više ne bi napadao.
Kako bi spriječili dolazak plinovoda iz Irana do Europe preko Sirije Amerikanci organiziraju rat u Siriji, te žele izgraditi plinovod od Katara prema Europi. Time bi spriječili ruski plinski monopol u Europi, ali to Rusima ne odgovara. Zato se Rusi uključuju u Sirijski rat koji treba trajati što duže, bez pobjednika. Dok nitko ne pobjedi neće se ni plinovod graditi.
Radi rata na arapskom teritoriju cijena nafte je došla do cijene od 140 dolara po barelu što pogoduje jačanju Rusije. Tada Američki FED odobrava neograničenu količinu beskamatnih kredita svojim proizvođačima nafte iz naftnih škriljaca čime se cijena nafte u dvije godine spušta na ispod 50 dolara. Ove gubitke Rusi nastoje nadoknaditi većom prodajom plina Europi. Radi prevelike proizvodnje nafte i plina u zemljama OPEC-a cijena nafte pada ispod 50 dolara po barelu što proizvođači nafte iz škriljevca ne mogu podnijeti, te mnogi zatvaraju pogone.
Istovremeno sa pokušajem rušenjem Asada Britancima smeta i sve jača Njemačka. Kako se Nijemci i Rusi nakon izgradnje plinovoda sjeverni tok 1, dogovaraju i o izgradnji plinovoda sjeverni tok 2, preko Baltika, Njemačku pokušavaju zavaditi je sa svim kontinentalnim državama. Unatoč svim pritiscima da dio plina nabavljaju i sa druge strane Angela Merkel ne popušta i sve nabavlja isključivo od Rusije. Odlično joj je došla i nuklearna katastrofa u Fukušimi nakon čega je zatvorila većinu svojih nuklearnih centrala. Uvoz ruskog plina odmah raste, a time i možebitna provizija. Naravno mediji o tome nemaju vremena pisati kako bi mogli pratiti gey parade.
Nakon uspjeha u Siriji Putin se okreće i prema Balkanu. Uz pomoć Srba ruske službe pojačavaju svoju aktivnost u Srbji, BIH i Crnoj Gori. U Crnoj Gori pokušali su izvesti ubojstvo crnogorskog premijera Mila Đukanovića i postaviti prorusku vladu, ne bi li tako spriječile ulazak Crne Gore u NATO savez.
Đukanović nije želio u NATO kako bi ugrozio Rusiju, kako misle naši ljubitelji Putina, već zato što je u tom savezu vidio zaštitu od srpskih pretenzija. U istrazi su otkrivena dvojica proruska borca iz istočne Ukrajine, koji su sa lokalnih Srbima planirali zavjeru. Istovremeno, ruske naftne kompanije i banke pojačavaju svoje investicije širom Balkana, uključujući i Hrvatsku.
Amerikanci to pokušavaju zaustaviti, te traže i od Hrvatske izgradnju LNG terminala, kako bi imali rezervni pravac dobave u slučaju krize. Samom izgradnjom terminala Rusi bi izgubili monopol, pa bi morali prodavati plin po nižoj cijeni. Protiv LNG terminala bili su i Nijemci koji su gradili svoj novi plinovod preko Baltika, te im je interes što više plina transportirati tim putem.
Za vrijeme Milanovićeve vlade ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak krenuo je u izmjene Zakona o tržištu plina koji je u Hrvatskom saboru usvojen 22.veljače 2013. godine, po hitnoj proceduri. U izradi tog Zakona, sudjelovalo je Prvo plinarsko društvo iz Osijeka koje je kasnije, 15. 9. 2017. sa Gazprom potpisalo dugoročni ugovor o opskrbi prirodnim plinom” za distribuciju plina za balkansko tržište. I vrlo brzo je steklo monopol u isporuci ruskog plina na hrvatskom tržištu. Vrdoljak uspostavlja kontakt i sa drugim ruskim energetskim kompanijama. U siječnju 2013. godine Hrvatsku je posjetila delegacija Zarubrežnjefta. U veljači je došla i delegacija Gazproma koju su predvodili Aleksei Miller, Aleksandr Medvedev i Aleksandr Dukov. Milanović je 6. 6. 2013. primio delegaciju Rosnjefta na čelu sa Igorom Sečinom, bliskim Putinovim prijateljem. Sastanak sa delegacijom Rosnjefta održan je 20 dana prije nego će Hrvatska i službeno postati članica Evropske unije. „Razgovarali su o mogućnosti suradnje u poslovima istraživanja, prerade, skladištenja i transporta nafte i plina, kao i mogućnost suradnje na području elektroenergetike“. Premijer Milanović, je u priopćenju, iskazao interes i „naglasio otvorenost Hrvatske prema svim ulagačima koji imaju znanja i sredstava, te da su dobrodošli na hrvatsko tržište”. Sastanku je prisustvovao i ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak. Stvarni interes Rusa je bio preuzeti hrvatsku naftnu industriju u cilju gašenja domaće proizvodnje i prerade nafte i plina, kako bi što više kupovali ruskog plina i nafte, te tako hrvatsku učiniti energetski ovisnoj o Rusiji.
Premijer Orešković počinje sa ozbiljnim pripremama za izgradnju LNG-a, te ga Ruski i Njemački plinski kapital ruši, posredno napadom na Karamarka. Bandić i Vrdoljak Karamarka uvjeravaju u podršku za novu koaliciju, te on nasjeda na navlakušu i raspušta Vladu, a ovi odustaju od koalicije. Teško da bi to napravili ako nisu od nekoga nagovoreni i dobro nagrađeni.
Dolaskom na vlast u SAD-u američki predsjednik Trump je prestao lažno ohrabrivati Ukrajince u njihovoj želji da vojno povrate okupirane krajeve, te su sukobi u Ukrajini postepeno smanjeni. Mnogi gey propagandisti to vide kao Trampovu suradnju sa Rusima, iako je to kod njega bila samo dobra poslovna taktika. Trump iznad stola povlađuje Putinu kako bi ga smirio, ali ispod stola pokušava snažno ograničiti ruske zarade od plina i nafte.
Traži od Njemačke da odustane od Sjevernog toka 2, te da izgrade barem jedan LNG terminal. Gura i LNG terminal na Krku, protiv čega vrište mnogi hrvatski političari i udruge na platnom spisku ruskih plinskih kompanija. Naši ljubitelji Putina to ne vide, ali vrlo dobro vide kako Soroš financira neke druge isto tako “istinoljubive i poštene” udruge. Trump poziva članice NATO saveza da izdvajaju 2 posto proračuna za vojsku, ili će ih on prestati štititi. Ali europske države nastavljaju po starom, te su im vojne snage sve manje i slabije, na radost Putina. Njemačka vjeruje Putinu više nego Britancima i Amerikancima, te se zajedno sa Rusima suprotstavlja hrvatskom LNG terminalu.
Nakon pada Karamarka počela je i bitka za smjenu predsjednice Kolinde sa Pantovčaka. Plan su osmislile ruske i njemačke službe kako bi osujetili njene inicijative poput LNG terminala i Tri Mora, te zaštitu interesa hrvatskog naroda u BIH. Osmišljen je novi projekt, projekt Škoro. Naivni Putinoljubci to ne vide, kao što vjerojatno ni Škoro nije vidio kako je samo dobra ruska “korisna budala”. Uz pomoć ruskog kapitala i uz savjete nekih bivših savjetnika Predsjednice koje je ona odbacila pronađen je pogodan kandidat koji bi mogao biti prihvatljiv desnici kako bi se podijelili glasovi na desnom političkom spektru, te kako bi zahvaljujući toj podjeli na desnici pobijedio lijevi kandidat Zoran Milanović. Projekt su medijski i financijski preuzeli ruski poslovni suradnici, u prvom redu bivši ministar Vrdoljak i PPD-a koji je u svome vlasništvu imao poduzeće Pevex i Z1 televiziju. Glavni podupiratelj Milanovića je postao Željko Runje, prvi potpredsjednik Rosnjefta.
Dolaskom demokrata na vlast u SAD-u oni odlučuju starom “demokratskom” metodom razbiti energetsku ovisnost Europe, a posebno Njemačke o Rusiji.
Iznenada, američki državni tajnik Mike Pompeo je zatražio razgovor s Andrejem Plenkovićem. Za javnost, nazvao ga je kako bi mu čestitao na uspješnom predsjedanju EU-om i uspješnom upravljanju korona-krizom. Razgovor je vrlo brzo doveo do iznenadnih rezultata. Sva zalaganja Ivana Vrdoljaka i ministra energetike Tomislava Ćorića protiv LNG terminala su pala u vodu. Na iznenađenje upućenih Ćorić je iznenada izjavio kako će LNG na Krku početi s radom 1. siječnja 2021. godine. Istovremeno, i katarski Powerglobe Europe šalje svoju ponudu za zakup svih još slobodnih kapaciteta. Time su sve ruske propagandne ekološko zelene priče o neisplativosti terminala zbog nezainteresiranosti zakupaca propale.
Kako bi raskinuli i njemačku ovisnost o ruskom plinu trebali su puno veći ulozi. A za to im treba neki posrednički rat koji Njemačka neće moći ignorirati. Psiholozi CIA-e su zasigurno izgradili kvalitetan Putinov psiho profil, te znaju kako ga navući u veliki rat. U tom cilju ruskim špijunima podmeću niz “dokaza” kako Ukrajinci namjeravaju napasti Lugansk i Dolnjeck, dok prema Ukrajincima i svijetu šalju informacije kako će Rusija napasti Ukrajinu. Putin nasjeda na navlakušu, te tako u borbi dva energetska monopolista počinje rat na teritoriju treće zemlje. Kako bi rat bio dovoljno velik Amerikanci gotovo ništa oružja nisu dostavili Ukrajini dok su mjesecima govorili o ruskom napadu na Ukrajinu, te su naoružavanje Ukrajine počeli tek nakon što je napad počeo. Da su unaprijed Ukrajincima dostavili kvalitetno protuzračno oružje možda se Putin ne bi usudio napasti, ali tada Njemačka ne bi počela mijenjati svoju energetsku politiku I tako su u borbi za europsko plinsko tržište milijuni Ukrajinaca počeli gubiti živote, domove i domovinu. Na opće veselje Srba i naših putinoljubaca.