Foto: Wikimedia

Hrvatski nogometni klub “Hajduk” osnovala je, u praškoj pivnici U Fleků, skupina splitskih studenata: Fabjan Kaliterna, Lucijan Stella, Ivan Šakić, Vjekoslav Ivanišević, a po nekima i Vladimir Šore, i to nakon što su gledali susret tamošnjih “Sparte” i “Slavije”. Tada su došli na ideju da osnuju nogometni klub u svom rodnom gradu. Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se u splitskom kafiću “Troccoli” nisu napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom mudraca predlagana imena kluba, među kojima su bili “Mosor”, “Marjan”, “Borac”, “Uskok”, “Velebit” i dr. Ime je klubu, na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio provokativan vlastima Austro-Ugarske Monarhije, ali su domišljati osnivači “zasladili” zahtjev organima vlasti podatkom da :…vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom.

Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici prihvaćena 13. veljače 1911. godine. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji “Kra’jeva njiva” (pokraj “stare murve”) koje se prije koristilo kao vojni poligon austro-ugarske vojske. Oko kluba okupljali su se prohrvatski, puntarski građani, pristaše sjedinjenja austrijske kraljevine Dalmacije s ugarskom kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. Odatle i pridjev u nazivu “Hrvatski” i hrvatski grb kao dio hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. Kruno Kolombatović.

Prvi protivnik bio je “Calcio Spalato”, klub talijanaša koji su živjeli u Splitu, susret je odigran 11. lipnja 1911. godine, a završio rezultatom 9:0 (6:0) za Hajduka. Ovoj utakmici prethodila je prva Hajdukova trening utakmica koja je odigrana nekih dva mjeseca prije, točnije 16. travnja 1911. godine. Prvi pogodak za Hajduk koljenom je postigao Šime Raunig. Godine 1911., Hajduk je prvi put gostovao, i to u Zagrebu protiv nogometnog kluba “HAŠK” i izgubio 3:2. Godine 1923. Hajduk je po prvi puta igrao u ligi Kraljevine Jugoslavije, ali nije zabilježio velike rezultate. Veću reputaciju svojim prvim pravim rezultatom, klub je ostvario pobijedivši “Olympique” iz Marseillea s 3:2 u svojoj prvoj međunarodnoj utakmici. Bila je to turneja po sjevernoj Africi. Nakon tog uspjeha momčadi, u Splitu je Hajduk po prvi puta postao glavna tema razgovora, i na povratku momčadi s turneje kući dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno Marjana.

Najveće godine kluba

Hajduk sedamdesetih godina koji je bio jedna od najboljih europskih momčadi igrao je toliko moderno i ispred vremena, a ne svjedoče tome samo pet osvojenih jugoslavenskih kupova zaredom i tri prvenstva, nego još i ukradeni naslovi u namještenim završnicama tadašnjeg yugo-natjecanja, da su se za njega zainteresirali najbolji europski klubovi.

Od 1970. do 1980. godine bilo je razdoblje zlatne generacije Hajduka koja je ostvarila najbolje rezultate u povijesti kluba. Godine 1971. osvojili su naslov nakon 16 sušnih godina, i to pobjedom u Beogradu, opet, nad Partizanom s 4:3 nakon što su gubili 0:3. U to vrijeme igrali su Petar Nadoveza (koji je karijeru završio početkom tog desetljeća), vratar Ivan Katalinić (kasnije uspješan trener momčadi), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Brane Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Slaviša Žungul, a nadolazeće zvijezde su bili braća Zoran i Zlatko Vujović i drugi. Istaknuo se i svjetski poznati trener Tomislav Ivić koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa, prezentiravši izuzetno lijep nogomet. Prema tvrdnjama samog trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru s dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim, ono što danas radi trenutni europski prvak Barcelona, a predsjednik je bio čuveni Tito Kirigin, koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih vremena. Uz velike uspjehe u domaćim natjecanjima (9 trofeja u 10 godina), u međunarodnim natjecanjima zabilježeno je polufinale Kupa pobjednika kupova sezone 1972./73. kada ga je izbacio engleski Leeds United, a iz 1980. pamti se “mitski” susret s njemačkim HSV-om, kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV (tada jedna od najboljih momčadi Europe) prošao dalje zahvaljujući golu u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih kupova, od 1972. do 1977.

Godine 1976. kad je Partizan uz pomoć suca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.

Naime, prije utakmice Partizana I Hajduka u Beogradu 1976. Godine, utakmice koje je trebala odlučiti o prvaku tadašnje države, legendarni Hajdukov trener Tomislav Ivić je najprije pred novinarima ispalio:

“Hajduk će biti prvak ako mu to dopuste”!

Dakako, Ivić je zbog te izjave bio napadnut sa svih strana, pa čak i s vrha tadašnjeg društva, no da je njegovo pretkazanje bilo točno posvjedočilo je zadnje kolo tog prvenstva. Kada je Partizan postao prvakom golom u Ljubljani protiv Olimpije postignutim sedam minuta iza regularnog vremena, na štetu Hajduka naravno.

No, koji tjedan ranije Hajduk je usred Beograda, nakon te Ivićeve izjave “razmontirao” Partizan čak sa 6-1. Bila je to uvjerljivo najbolja partija te čuvene Hajdukove generacije sedamdesetih godina koju je stvorio upravo Tomislav Ivić.

Hajduče, sritan ti 108. rođendan! HŽV!