Po prilici u isto vrijeme kada se na Zapadu javio Božić na Istoku se počelo slaviti Kristovo rođenje 6. siječnja, a taj je blagdan nazvan Epiphania – Bogojavljenje. Ovaj datum prvi spominje Klement Aleksandrijski. On govori o gnostičkoj sekti bazilidijanaca koji su toga dana slavili Isusovo rođenje i krštenje vjerujući da se tek prigodom krštenja sjedinila u Kristu ljudska i božanska narav. Po svoj prilici na Istoku se počelo slaviti Bogojavljenje po istom obrascu kako se na Zapadu počeo slaviti Božić. Prema egipatskom računanju zimski je solsticij bio 6. siječnja. Tako su u pogani u Egiptu, prema svjedočanstvu Epifana, bdjeli u čast djevice Kore koja rađa Heliosa – Boga sunca. Tom su prigodom uzimali vodu iz fontana ili iz Nila, pri čemu bi ta voda onda imala posebna svojstva. U svakom slučaju, u početku je na Istoku Bogojavljenje bio blagdan Kristova rođenja (pojavka). Međutim, u istom se stoljeću rimski blagdan Božića proširio i na Istok, gdje je odmah prihvaćen, vjerojatno kao ustuk arijanizmu. Nakon toga na Istoku se 25. prosinca slavilo Kristovo rođenje, poklon pastira i mudraca, a na Bogojavljenje isključivo Kristovo krštenje. Zato su se na Istoku toga dana slavila krštenja odraslih, a blagoslov vode se zadržao i ona kada više nije bilo krštenja, kako je to u istočnim Crkvama i danas. Kad je blagdan Bogojavljenja došao na Zapad, ova se svetkovina počela slaviti kao dan pohoda mudraca novorođenom Kristu, ali se u zapadnom bogoslužju uz pohod mudraca spominju još Kristovo krštenje i Isusovo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj. Tako i danas antifona evanđeoskog hvalospjeva Večernje na svetkovinu Bogojavljenja veli: „Trima čudesima proslavljen blagdan slavimo: danas zvijezda mudrace privede k jaslama; danas posta vino iz vode na svadbi; danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi.“ Valja spomenuti da i u našim krajevima Bogojavljenje – uz spomen pohoda mudraca – ima snažno krsno značenje: uoči Bogojavljenja u nas je uobičajen blagoslov vode, štoviše u našim se južnim krajevima ovaj blagdan i zove Vodokršće. Prvo svjedočanstvo o tome blagoslovu nalazimo u Ritualu Rimskom, što ga je na hrvatski preveo i uredio Bartol Kašić i izdao u Rimu 1640.To je bila posebnost naših krajeva. Naime, iako se i u nekim drugim (npr. mletačkim) obrednicima nalazio blagoslov vode uoči Bogojavljenja, za opću Crkvu je ovaj blagoslov odobren tek 1890. i to kao blagoslov pridržan biskupu ili njegovu delegatu. I u današnjem obredniku blagoslova, blagoslov vode uoči Bogojavljenja umetnut je kao naša posebnost (u tipskom izdanju ga nema).
Spomenimo i jednu osobitost. U prijesaborskim misalima postojala je misa bdjenja Bogojavljenja što je dokinuto 1962. Te mise nema ni u tipskim misalima iz 1970. i 1975., pa tako ni u hrvatskim misalima iz 1969 i 1980. Međutim, tipsko izdanje iz 2002. ponovno donosi misu bdjenja Bogojavljenja, pri čemu donosi nove molitve (preuzete iz drevnih sakramentara) koje nisu bile u prethodnim misalima. Međutim, ne donose se posebna čitanja, nego se upućuje na čitanja od mise dana Bogojavljenja.
Izvor: vjeraidjela.com