Drago Krpina, bivši istaknuti suradnik Franje Tuđmana i utjecajni HDZ-ovac tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, kritički se osvrnuo na dokumentarnu seriju ” Diplomatska oluja” u kojoj “glavnu ulogu” ima Mate Granić. Krpina smatra da je uloga Mate Granića predimenzionirana, a opisao je i slojeviti odnos između Tuđmana i njegovog ministra.
“Po izdašnosti medijskog prostora ustupljenog lovačkoj priči Mate Granića o njegovoj „diplomatskoj oluji“, moglo bi se zaključiti da je, dotičnik, ta hrvatska nacionalna i diplomatska korjenika, bio glavni i apsolutni arhitekt i kreator hrvatske vanjske politike koja je rezultirala hrvatskom državnom samostalnošću.
Naspram njegove grandiozne uloge i nemjerljivih zasluga, uloga predsjednika Tuđmana, ostalih državnih dužnosnika pa i i hrvatskih branitelja, doima se jedva spomena vrijdnom. O tempora, o mores!?
Doduše, nije Granić iznimka među onima koji za života nastoje osigurati pisani spomenik svojoj povijesnoj važnosti i veličini. Međutim, po obrnuto proporcionalnom odnosu njegova stvarnog značaja u kreiranju hrvatske vanjske politike i pričam ti priču prikaza tog značaja, on se ipak prilično izdvaja.
Granić je postao ministrom vanjskih poslova gotovo godinu i pol nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, u lipnju 1993. Dakle u naporima oko međunarodnog priznanja Hrvatske nije ga ni formalno bilo u tadašnjim diplomatskim „simultankama“. Istina, Granić je bio najdugovječniji hrvatski ministar vanjskih poslova ali to baš ništa ne govori o njegovom značaju u stvarnom kreiranju hrvatske vanjske politike i donošenju odluka od međunarodne važnosti. Jedini i stvarni kreator hrvatske vanjske kao i obrambene i oslobodilačke politike bio je predsjednik Tuđman.
Među onima čije mu je mišljenje bilo važno u donošenju vanjsko političkih odluka, mišljenje Mate Granića svakako nije bilo među prioritetima. Sjećam se dobro, u raspravama na stranačkim i državnim tijelima, na kojima bi predsjednik Tuđman uvijek iznio uvodno izlaganje, Granić je, gotovo beziznimno, svaku svoju raspravu započinjao pomalo ljigavo oportunističkom frazom : „Gospodine predsjedniče, potpuno ste u pravu, u potpunosti se slažem s vama.“ (Neš ti koristi od takva dubokoumna stava). Uz obrnutu proporcionalnost Granićeva stvarnog značaja u kreiranju hrvatske vanjske politike i njegove samohvale kojoj su mediji ustupili nevjerojatno golemi prostor, postoji još jedan naoko čudan obrnuto proporcionalan odnos.
Naime, uz mnoge druge, mogu posvjedočiti kako je karakter Mate Granića predsjedniku Tuđmanu bio krajnje iritantan. No unatoč tomu šest i pol godina držao ga je na mjestu ministra vanjskih poslova. Ova kontroverza govori zapravo najviše o Tuđmanovu shvaćanju vođenja kadrovske politike. Ako je procjenjivao da netko može biti od koristi na nekom položaju, svoj osobni doživljaj te osobe Tuđman je stavljao u drugi plan. Karakteri predsjednika Tuđmana i Mate Granića bili su posve suprotni. Tuđman, državnik, odlučan, čvrst, dubokih uvjerenja, Granić sitni činovnik, oportunist, ni vruć ni hladan, karijerni kalkulant, bez ikakvih osobnih istinskih uvjerenja. Pa u čemu je predsjednik Tuđman vidio korisnost, osobno mu iritantnog Mate Granića?
Upravo navedene Granićeve osobine stvarale su kod stranih diplomata stanovitu zabunu i nesigurnost u procjenama stvarnih Tuđmanovih namjera što je onda njemu, Tuđmanu, ostavljalo manevarskog prostora i vremena za donošenje odluka koje je smatrao da su najbolje za hrvatske nacionalne interese. Jedna Granićeva osobina bila je posebno izražena. Znao je s novinarima, onako neslužbeno, i to mu je prema medijskim anketama donosilo prva mjesta na listi popularnosti među HDZ-ovim političarima.
Upravo zahvaljujući „zarađenom“ anketnom šampionskom položaju nametnuo se, nakon odlaska predsjednika Tuđmana, kao kandidtat HDZ-a na predsjedničkim izborima. Priznajem, nisam čitao Granićeve „ratne“ memoare niti gledam seriju snimljenu po tim črčkarijama. Iz zdravstvenih razloga. Imam želučanih tegoba s takvom vrstom štiva. Čitao nisam, svjedočio jesam”, ističe Krpina.