G. Ovčariček: Eugen Kvaternik i 150 godina od bune u Rakovici

0
Foto: wikipedia.org/Oton Iveković: Pogibija Eugena Kvaternika

Nijedna nacija ne zaslužuje slobodu ako je ne izbori za sebe. Revolucije moraju doći od ljudi, za ljude.“ Kvaternikov trijumvirat revolucionarnih idola činila su trojica mislilaca, socijalista i revolucionara iz ranije generacije koji su svojim primjerom pružili Kvaterniku model za emuliranje: „Gerilske bande su istinska metoda ratovanja za sve nacije željne emancipacije od stranog jarma. One su nepobjedive, neuništive.“ Citati pripadaju Giuseppeu Mazziniju, a ostala dvojica trijumvira su Giuseppe Garibaldi i Louis Auguste Blanqui.

U osvit revolucionarnog doba 1848. junak naše priče dovršava svoje studije u Pešti, s bliskim prijateljem i doživotnim suradnikom Antom Starčevićem. Zajedno razvijaju poglede prema Mađarima u peštanskim kavanama, osjećajući se pomalo kao stranci u nominalno vlastitoj državi, Habsburškoj Monarhiji. Godinu prije nego će komunistički bauk pokucati na vrata palača Europe, a krune na glavama postati izrazito teške i opasne, Kvaternik će dovršiti studij prava i pedagogije.

No te 1847. godine iz Pešte neće ponijeti samo odvjetničku diplomu nego i prijezir prema Mađarima kao narodu u cjelini. Starčević će tu biti umjereniji, staloženije glave razabirat će između političke elite Mađara, za koju će gajiti negativne osjećaje, i ostatka mađarskog naroda, prema kojemu će imati pozitivan stav. Politika je ta koja dijeli narod. Svojeg prijezira prema Mađarima Kvaternik će se prisjetiti 1860-ih godina kada više neće moći pronaći zajednički oporbeni jezik s unionistima/mađaronima u Hrvatskoj.

Prekretnica povijesti

Historiografija voli slavne datume, „jednoznačne prekretnice povijesti“, stoga, za svrhu ovog narativa, takvom možemo označiti 1848, godinu Komunističkog manifesta, godinu nakon koje revolucije postaju dio svakodnevice, i godinu u kojoj Klemens von Metternich, habsburški ministar vanjskih poslova, odlazi s te pozicije nakon četrdeset godina službe. S njim kao da je simbolično umirovljen i svjetski poredak na kojem je tolike godine radio.

Naš junak, tek diplomirani odvjetnik Kvaternik, iz Monarhije, sporim komunikacijama, promatra ustanke koji niču diljem Europe. Njegovi heroji, Mazzini i Garibaldi, upravo su se vratili iz emigracije u Italiju, i poveli „oslobodilačku borbu“ protiv Habsburške Monarhije. Ali Monarhija vrije i iznutra, jer – Mađari su se podigli na oružje.

Istovremeno s uspjesima Mazzinija i Garibaldija i Mađari nižu uspjehe, republike niču kao gljive poslije kiše. No, u jednom od slavnijih predsmrtnih hropaca, Metternichova Austrija diže se poput feniksa iz pepela te uz pomoć Francuske, Rusije i Jelačićeva „obrambenog“ pohoda preko Drave, vraća izgubljeno u Italiji te stavlja Mađarsku pod habsburške skute. „Slava banu Jelačiću, koj spasi Austriju od očite smerti, da nas i dalje davi i muči; koj zato odagna pod zastavom austrijanskom Hervate na pokolj izverže ih Europi na ruglo; koj skupa s Austrijom daviaše i mučiaše Hervate!“ – dvadeset i tri godine poslije zavapila je Hervatska, tjednik čiji je vlasnik bio Eugen Kvaternik. Sjećanje na revolucionarnu godinu još je bilo vrlo živo u narodu, pogotovo tako evocirano političkom retorikom onodobnih novina.

Austrijski neuspjesi

Revolucionarni duhovi ne miruju dugo pa tako već 1859. izbija novi rat između francusko-pijemontskih strana s jedne i austrijskih snaga s druge strane. Te godine Kvaternik boravi u Francuskoj, i tamo objavljuje antihabsburška djela te „nudi“ i ustanak u Vojnoj krajini francuskom caru Napoleonu III, što je vidljivo iz austrijskih policijskih spisa. U tom ratu ponovno sudjeluju tri krajiške pukovnije za koje je Starčević rekao da su se „borile bez motiva, s pola srca“. Nije baš razumno pretpostaviti da je netko riskirao glavu i život u bitci boreći se s „pola srca“ za političke ili ideološke ideale. No ono što značajnije proturječi Starčeviću jesu brojke dezertera iz krajiških pukovnija koje su veće u mirnodopsko doba (krajišnici tada dezertiraju najčešće zbog gladi) te popis dodijeljenih medalja krajiškim zapovjednicima i vojnicima za iskazanu hrabrost u bitkama.

Monarhija nastavlja 1860-ih godina s neuspjesima, za razliku od Kvaternika, koji 1861. ulazi kao zastupnik u Hrvatski sabor. Iste je godine Mazzini iz principa odbio sudjelovati u radu talijanskog parlamenta.

Poraz Monarhije u ratu protiv Pruske 1866. razgolitio je sve slabosti njezina vojnog sustava, nakon čega Monarhija kreće u reformu vojske. Šira reforma zbiva se i na političkom uređenju države uvođenjem dualizma i nastankom Austro-Ugarske. Kako su vojni porazi primorali Monarhiju na promjene, tako je i neuspjeh na izborima 1871. primorao Kvaternika na promjenu pristupa. U ironično-dramatskoj izvedbi neuspjeha zasigurno bi zavapio poput slomljenoga cara Josipa II. 1790. godine: „U ovoj prokletoj stvari ništa ne funkcionira!“, misleći pritom na Habsburšku Monarhiju.

Rakovička buna

Time smo došli do godine pogibije Eugena Kvaternika. „Odvjetnik Kvaternik“ kako ga uporno nazivaju austrijski mediji u opisima ustanka iza kojeg stoje katkad Česi, katkad čak i general Anton von Mollinary, zapovjednik Vojne krajine, katkad tko drugi koga je trebalo politički napasti, bio je stvarni mozak ustanka, glavni njegov ideolog koji je ustanak provodio s kovčegom punim spisa i knjiga, diplomatskih i ekonomskih priručnika, i Biblijom. Prozvan luđakom, kao da je nezamislivo da postoje nezadovoljni ljudi u Austro-Ugarskoj, odmah nakon ustanka prikazan je kao zaluđeni ideolog unaprijed osuđen na propast.

Njemu nasuprot, Ante Rakijaš portretiran je kao krčmarski nasilnik koji zlostavlja ugledne austrijske časnike u zatočeništvu. Podsjetnik da je ustanak bio kolektivni pothvat, a ne samostalna tlapnja jednog luđaka. Bili su tu i Rade Čuić, Petar Vrdoljak, Vjekoslav Bach, koji je bio imenovan ministrom financija u Kvaternikovoj Privremenoj narodnoj hrvatskoj vladi zato što je dan prije otuđio iz pošte 15.000 guldena za financiranje ustanka.

Poznat je put ustanika – formiranje u Broćancu od pripadnika rakovičke satnije i lokalnih simpatizera, stavljanje hrvatske zastave na kvrgavu granu i marš uz bubnjeve i alkohol, sukob s novacima u Luketić-Selu, gdje su pale i prve žrtve ustanka, te ključan trenutak i prekretnica ustanka u Drežniku, gdje je tamošnji zapovjednik, satnik Durst, postavio straže bez baruta i bez uzmicanja. Ne znajući da vojnici nemaju baruta za sukob, ustanici su ispalili pucnje u zrak i krenuli natrag putem kojim su došli. Blef je spasio Austro-Ugarsku!

Nakon toga ustanak gubi momentum, element iznenađenja je nestao, krenule su kavge i čarkanja u redovima ustanika, dezertiranja… Jedan od dezertera bio je i podnarednik Miloš Kosanović, koji je s tridesetak dvostrukih izdajnika postavio zasjedu u rano jutro 11. listopada kod Močila Kvaterniku i njegovim ljudima. Nakon sedam hitaca i brojnih udaraca kundacima, Eugen Kvaternik pridružio se Rakijašu i Bachu u jarku kraj puta. Idućeg dana stigla je i naredba cara Franje Josipa, koja kaže da bi „najprikladnije bilo da se Kvaternik odmah na licu mjesta ustrijeli i da na taj način služi kao zastrašujući primjer za cijelu Krajinu i Hrvatsku“.

Tako je, dakle, blefom u Drežniku slomljen ustanak kojem je cilj bila samostalna Hrvatska. Kvaternikov kovčeg nađen je otvoren, s netaknutim knjigama, ali kovčeg s guldenima otuđenima iz pošte nikada nije pronađen. Austrijske vlasti provele su detaljnu istragu o događajima, sadržaj je kovčega popisan, a sudionici ustanka dovedeni su pred sudove. Za mitsku brojku od 1700 ustanika zasad ne nalazimo potvrdu u dokumentima. Temeljiti Austrijanci izveli su pred sudove ukupno 414 osoba te se ta brojka čini realnom brojkom ustanika (njoj valja dodati nekolicinu onih koji su uspjeli pobjeći u Bosnu).

Mitski epilog

„Možda na lubanjama našim dizat će se hram / I možda tek lomača jesmo, gorivo i žrtva u isti mah?“ – stihovi pjesme Demoni Prijelaza i Praznine Augusta Cesarca, koji je potkraj tridesetih i početkom četrdesetih godina 20. stoljeća bio opsjednut Eugenom Kvaternikom, u kojem je vidio ibsenovskoga tragičnog heroja, snažnog individualca koji prkosi svojem vremenu te tako neizbježno hrli prema vlastitoj propasti – mogli su savršeno poslužiti Družbi Braće Hrvatskoga Zmaja 1921. prilikom ekshumacije i prijenosa tijela Eugena Kvaternika u zagrebačku katedralu. Općenito se Kvaternika i njegove bune Hrvati sjete svakih pedeset godina, 1971. bio je znanstveni skup o toj temi pa evo i sada 2021. godine u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Do neke iduće obljetnice, istraživači Kvaternika pozdravljaju besmrtnim usklikom ustanika prilikom ulaska u Plaški: „Živjela sloboda!“

Goran Ovčariček
Vijenac

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here