Gordan Malić: Ja sam špijunčina, a Tonči Tadić parazit. Grmoja viri u moj profil da bi saznao što špijunčina radi.

0
Foto: Screenshot/ Youtube

Zbog kritika koje smo iznijeli o radu Antikorupcijskog vijeća, Nikola Grmoja zastupnik MOST-a u hrvatskom Saboru, na Twitteru se razračunao s dr. sc. Tončijem Tadićem, bivšim saborskim zastupnikom, znanstvenikom, koordinatorom istraživanja nuklearne fuzije u Hrvatskoj i predsjednikom Savjeta europskog projekta DONES-PreP, a onda i sa mnom, bivšim istraživačkim novinarom, burne i sumnjive biografije.

Mene je taj energični, prerano iskvareni zemljak, “inicijator okupljanja intelektualaca i društveno angažiranih pojedinaca u Metkoviću” poznatog kao MOST, opisao kao špijunčinu, a Tadića, normalno, kao uhljeba.

Jer što bi drugo bio u Institutu Ruđer Bošković, najvećem hrvatskom znanstveno-istraživačkom centru multidisciplinarnog karaktera, kojeg financira država.U vrijeme dok sam funkcionirao u medijskom mainstreamu, Tadić je bio zapaženi saborski zastupnik, odličan govornik, pametan i načitan bodul kojeg su svi pratili sa zanimanjem. Glupavi provincijalci s diplomama, neskromni i sirovi, čekali su neka bolja vremena da opsjednu saborsku govornicu. I ta su vremena, narode, došla. Eto vam ih.

Predstavnici naroda i tzv. malog čovjeka, došli su u priliku da nameću neke svoje ideje i poglede na stvari, i htio ne htio moraš se baviti i Grmojom, Beljakom, što je strašno, a i strašno dosadno. U vrijeme kada je nastajala kulturna samosvijest Hrvata među seljaštvom i depriviranim slojevima se kao glavni izvor znanja koristio Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića.

Vjerski pisac i epičar s juga Hrvatske u 18. st. u okviru mletačke talasokracije pisao je propedeutike ze teološke seminare na latinskom i talijanskom jeziku.

Bio je učeni profesor, a sve je to morao skrivati kada je pisao „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ pretvarajući se da je on nepismeni guslar, kao i zadnji guslar na cesti, jer je stvarao kulturni i povijesni arhiv, ne za oko, za čitanje, nego za narod i za uho.I to je dugo vremena bila najpopularnija knjiga u seljačkom ambijentu, ne samo Hrvatske, nego i Srbije, tragovi su joj otkriveni čak i u Bugarskoj.

Slično je bilo i s hrvatskim seljačkim pokretom braće Radić iz 19. st., on je bio i politički i kulturni pokret preko kojeg su seljaštvo i hrvatska provincija malo po malo počeli stjecati samosvijest koju nisu imali, nisu znali ništa o sebi, čak ni o svom podrijetlu.HSS je pokrenuo veliki kulturni preporod kojeg su vodili intelektualci za seljake, nastajale su epohalne knjige poput Bićanićevog prvog velikog sociološkog istraživanja „Kako živi narod“, Tomašićev „Društveni razvitak Hrvata“ (oba su bili HSS-ovci).

Antun Radić bio je utemeljitelj hrvatske etnologije, humanistički intelektualac koji je osmislio uspostavu seljaštva kao političkog naroda. I to kao intelektualni projekt, a ne seljačku bunu. Tu je ideju prenio u Akademiju (tada JAZU) i tome dao najviši znanstveni dignitet.

Stjepan Radić i sam intelektualac, napisao je biblioteku knjiga, između ostalog i Rječnik češko-hrvatski i priručnu gramatiku češko-hrvatsku. I u svemu tome braća Radić na javnim istupima obraćala su se seljacima, depriviranoj klasi onog doba, jednostavnim, ali ne primitivnim jezikom, i svima razumljivim porukama, kao da su jedni od njih, a to nisu bili. Jer da jesu, projekt bi propao ili bi završio u krvi.

Danas imamo to što imamo. Krešimir Beljak, bivši obijač automobila, je sljednik Stjepana Radića, a Nikola Grmoja, metkovački reformator, “inicijator okupljanja intelektualaca i društveno angažiranih pojedinaca”, govori u ime “malih i depriviranih ljudi”

. Ja sam špijunčina, a Tonči Tadić parazit.Twitter sam oduvijek smatrao medijem nepismenih i slavnih (Grmoja još nije slavan) pa sam odgovorio ovdje, između ostalog i zato što, otkad me zafrendao, viri u moj profil da bi saznao što špijunčina radi.

Gordan Malić