Dugopolje nije samo mjesto kroz koje se stoljećima prolazilo na putu prema Sinju. Ono je bilo mjesto susreta, odmora, pomoći i gostoprimstva.
Predio Rama čuva uspomenu na dolazak Ramaca i franjevaca, a generacije Dugopoljaca dočekivale su hodočasnike koji su preko Mosora, Žrnovnice, Sitnog, Omiša i drugih naselja pješke dolazili prema svetištu Gospe Sinjske.
Priča o Gospi Sinjskoj duboko je povezana s Dugopoljem. Ta povezanost nije samo stvar vjerske pobožnosti nego i dio povijesti ovoga kraja, koju su generacije prenosile usmenom predajom. Jedno od najvažnijih mjesta te priče jest Rama, predio u Dugopolju čije ime i danas podsjeća na ljude koji su iz Rame stigli u ove krajeve.
Put iz Rame prema Sinju
U vrijeme osmanskih osvajanja franjevci iz Rame zajedno su s narodom napustili svoj kraj i krenuli prema Dalmaciji. Sa sobom su nosili i sliku Gospe, koja će kasnije postati poznata kao Čudotvorna Gospa Sinjska.
Na tom dugom i teškom putu stigli su i do Dugopolja. Prema svjedočanstvu fra Gabrijela Hrvatina Jurišića, ramski franjevci i narod boravili su u Dugopolju, na području koje je ostalo zapamćeno pod imenom Rama. Nakon toga nastavili su prema Klisu, a potom prema Splitu i Sinju.
Povijest dolaska Gospe Sinjske u Sinj
Tako je Dugopolje postalo jedan od važnih tragova na putu Gospine slike iz Rame prema Sinju.
Rama – ime koje čuva uspomenu
Danas možda samo prolazimo tim krajem i izgovaramo ime Rama, a da ne razmišljamo koliko duboku priču ono nosi.
To ime podsjeća na ljude koji su u nevolji morali napustiti svoj dom, na franjevce koji su sa sobom ponijeli sliku Gospe i na put koji će ih naposljetku dovesti do Sinja.
No priča Rame nije završila dolaskom Gospe u Sinj. Ona se nastavila kroz stoljeća. Nastavila se kroz hodočasnike.
Put hodočasnika prema Gospi
Generacije vjernika iz brojnih mjesta dolazile su pješke prema Sinju.
Hodočasnici iz područja Mosora, Žrnovnice, Sitnog, Omiša i drugih naselja prelazili su planinske i kamenite putove, a njihov je put vodio kroz Dugopolje i preko dugopoljske Rame.
Nekada se prema Sinju nije putovalo automobilom. Hodočastilo se pješice.
Kretalo se rano, često prije svitanja. Hodalo se satima, u molitvi, pjesmi i razgovoru. Iza svakog hodočasnika bila je neka njegova osobna nakana – zahvala, molba, zavjet ili želja da pred Gospom pronađe utjehu.
A nakon dugog puta preko Mosora i okolnih krajeva, dolazak u Dugopolje značio je mnogo.
Jer Dugopoljci su znali što znači biti hodočasnik. Dugopoljci su ih dočekivali
Prema lokalnoj predaji i svjedočanstvima koja se prenose među mještanima, Dugopoljci nisu dopuštali da hodočasnici samo prođu kroz njihovo mjesto.
Dočekivali su ih. Umornom hodočasniku ponudili bi večeru, vodu i okrepu, a ako je trebalo, pružili bi mu i pomoć.
Nakon dugog hodanja mnogi su imali žuljeve i rane na nogama. Ako bi se netko ozlijedio, Dugopoljci bi mu zavijali i previjali rane, pomagali mu da se odmori i osposobi za nastavak puta prema Sinju.
Nije bilo važno tko je čovjek i odakle dolazi.
Ako je išao Gospi, bio je dobrodošao.
Upravo je to jedna od najljepših priča o starom Dugopolju – priča o ljudima koji možda nisu mogli puno dati, ali su davali ono što su imali.
Komad kruha.
Večeru.
Vodu.
Mjesto za odmor.
I ruku pomoći.
Ideja o kapelici Gospe Sinjske
Iz te duboke povezanosti Dugopolja s Gospom Sinjskom nastala je i ideja da se na području Rame podigne kapelica posvećena Gospi Sinjskoj.
Prema dostupnom svjedočanstvu, inicijativa je potekla od mještana Dugopolja, a fra Gabrijel Hrvatin Jurišić podržao je tu ideju i pokušao pomoći da se ostvari.
Kapelica tada nije izgrađena.
No ideja nije nestala.
Ostala je među ljudima.
A ono što ovu inicijativu čini posebno lijepom jest zamisao kako bi u njezinoj izgradnji trebalo sudjelovati cijelo Dugopolje.
Jedan kamen i kilogram zemlje
Ideja organizatora bila je da svaki mještanin, odnosno svaka obitelj koja želi sudjelovati, donese jedan kamen sa svoje zemlje i jedan kilogram zemlje.
Na prvi pogled to je mala stvar.
Ali simbolika je ogromna.
Kamen bi predstavljao dom, obitelj i vlastitu zemlju.
Zemlja bi predstavljala ono što je čovjeku najbliže – njegovu njivu, njegovu kuću, njegov zavičaj i mjesto iz kojega je potekao.
Kada bi se skupili kamen i zemlja iz svih dijelova Dugopolja, u temelje kapelice bilo bi simbolično ugrađeno cijelo Dugopolje.
Ne bi je gradila samo jedna osoba.
Ne bi je gradila samo jedna obitelj.
Gradili bi je svi.
Svaki kamen bio bi dio jedne obiteljske priče.
Svaki kilogram zemlje bio bi dio jednoga doma.
A zajedno bi činili jedan zajednički zavjet.
Deset godina majice za hodočasnike
Inicijatori nisu dopustili da ideja bude zaboravljena.
Tijekom deset godina tiskali su posebne majice i dijelili ih mještanima koji su hodočastili prema Sinju.
Majica je tako postala svojevrsni znak zajedničke ideje.
Nosili su je Dugopoljci koji su krenuli prema Sinju, ali i ljudi koji su željeli pokazati da podupiru priču o kapelici i povijesnoj povezanosti Dugopolja s Gospom Sinjskom.
Deset godina jedna je generacija ljudi na taj način podsjećana na ono što se željelo sačuvati.
Nije se zaboravljala Rama.
Nije se zaboravljao put hodočasnika.
Nije se zaboravljalo gostoprimstvo starih Dugopoljaca.
I nije se zaboravljala ideja o kapelici.
Kapelica kao spomen na cijeli put
Kada se sve ove priče povežu, postaje jasno da kapelica Gospe Sinjske u Rami ne bi bila samo još jedna mala sakralna građevina.
Ona bi bila spomenik jednom putu.
Put koji je počeo u Rami.
Put kojim su prošli franjevci i narod.
Put kojim je nošena Gospina slika.
Put koji je preko Dugopolja vodio prema Sinju.
I put kojim su stoljećima kasnije tisuće hodočasnika dolazile Gospi.
U njezinoj bi priči bili i oni koji su hodali preko Mosora.
Oni iz Žrnovnice i Sitnog.
Oni iz Omiša i okolnih mjesta.
Svi oni koji su prošli kroz Dugopolje.
I svi Dugopoljci koji su ih dočekivali.
Od Rame do Sinja – i natrag u sjećanje
Postoji nešto posebno u tome da se ista zemlja može povezati s toliko različitih sudbina.
Nekada su kroz Dugopolje prolazili ljudi koji su bježali iz Rame i sa sobom nosili ono što im je bilo najsvetije.
Stoljećima poslije istim su krajem prolazili hodočasnici koji su prema Sinju nosili svoje molitve i zavjete.
A Dugopoljci su ih čekali.
Dali bi im večeru.
Pomogli bi im ako su bili ozlijeđeni.
Previli bi im rane.
I ispratili ih dalje prema Sinju.
To je priča o Dugopolju kakvu ne bi trebalo zaboraviti.
Zavjet koji još živi
Možda je danas teško zamisliti kako je izgledao put prema Sinju prije nekoliko desetljeća, kada se uglavnom išlo pješice, bez današnjih prometnica i udobnosti.
Ali upravo zato treba sačuvati sjećanja ljudi koji su taj put prošli i onih koji su hodočasnike dočekivali.
Jer povijest nije samo ono što piše u knjigama.
Povijest je i ono što su ljudi radili jedni za druge.
A priča o Gospi Sinjskoj i Dugopolju upravo je takva.
To je priča o Rami.
O franjevcima.
O Gospinoj slici.
O hodočasnicima.
O ranjenim nogama.
O večerama koje su čekale umorne putnike.
O Dugopoljcima koji su otvarali svoja vrata.
O deset godina majica koje su čuvale jednu ideju.
I o zamisli da svaki čovjek donese jedan kamen sa svoje zemlje i kilogram zemlje kako bi se jednoga dana mogla podići kapelica Gospe Sinjske na mjestu koje nosi ime Rama.
Jer kada bi se ta kapelica jednoga dana izgradila, njezini temelji ne bi bili samo od kamena.
Bili bi od uspomena, vjere, gostoprimstva i zajedništva.
U njima bi bio dio svakog Dugopoljca.
A možda je upravo to i najljepši način da se sačuva ova priča:
Da kamen bude iz Dugopolja.
Da zemlja bude iz Dugopolja.
Da kapelica bude za Gospu.
A da priča ostane svim budućim generacijama.