Granić: Kako je smrt jednog novinara ogolila jad i bijedu hrvatske društvene i političke scene.

    0
    Foto: Dugopolje org

    Kako stvari stoje, čini se da ne postoji osoba koja na neki način ne bi željela poentirati na pokojnom Matijaniću. Prije svega ljevičari, koji tvrde kako se na tragičnoj sudbini splitskog novinara zapravo zrcali HDZ-ov lopovski način upravljanja državnom, smatraju da je kojim slučajem zbog bolesti zaglavio netko od njihovih, od pripadnika ‘sekte’, na noge bi se digla i kuka i motika.

    Čini se kako malom čovjeku, što god to značilo, luksuz zdravstvenog osiguranja nije dostupan, osim deklarativno. Zatim i desnica, koja tvrdi kako je Matijanićev novinarski opus ništa drugo od jeftinog leftardskog smeća, a on sam, osim što je apologet bivše propale državne zajednice, da je tipičan izdanak ‘splitskog jugosa’, one vrste koja nekim čudom još uvijek egzistira i preživljava, a bazično baštine ideologiju nikada upokojene ORJUNA-e. 

    Desnica vs. HDZ

    Kao i svugdje, u igri se ubacila i ona najniža grupacija, odvratni samoreklameri, ekvivalent bi mogli biti onih lešinara iz Westerna koji zloslutno kruže nad truplom nesretnika, friško likvidiranog u sudaru na brzinu okupljene potjere i bandita. Postoji i četvrta kategorija, njih je doduše nešto teže razumski zaokružiti, uglavnom prirodno im je stanište na obadva pola političke scene.

    Redom su u pitanju teški radikali, zajedničko im je što smatraju kako je Matijanić ustvari namjerno likvidiran! Lijevi, jer je tobože članak o evidentnom kriminalu u splitskom KBC, kojim upravljaju HDZ-ovci i koji bi mnoge mogao transferirati na Bilice, već napisan, a desni jer je tobože članak o teškom kriminalu u splitskom KBC, koji vode HDZ-ovci i koji bi mnoge mogao transferirati na Bilice, već napisan. Vidljivo je, dakle, kako je tim lijevo – desnim lunaticima zajedničko ekstremna netrepeljivost prema HDZ-u, što ih pretvara u svojevrstan perpetum mobile, jedni bez drugih, naime, gube svaki smisao.

    Ne bi se reklo, ali desni radikali zapravo su radikalniji u kritikama na račun HDZ-a od lijevih, jer smatraju kako je ta stranka izdala praktički sve ideale za koje se pošten Hrvat borio, poput patriotizma, domoljublja, bogoljublja, čovjekoljublja, istinoljublja i svakog drugog ljublja koje postoji.  

    Ali, ni to nije sve

    I sad vi vjerojatno mislite kako je to sve!? Varate se, nije! Navest ćemo ovdje još barem jedno tridesetak, da, da dobro ste pročitali, barem još tridesetak raznih kategorija koje se motaju oko mrtvog Matijanića, i svatko će od vas pronaći barem jednoga, ako ne i više, aktera koji bi mogli konkurirati ako ne za više ono za barem jednu od ponuđenih kategorija: demagozi, cirkusanti, nesposobnjakovići, šarlatani, lakrdijaši, taktičari, hohštapleri, manipulatori, politikanti, muljatori, bleferi, lajavci, oportunisti, egomanijaci, bezveznjaci, pokvarenjaci, populisti, ljigavci, redikuli, diletanti, beskičmenjaci, mediokriteti, kroatofobi, egocentrici, brbljavci, lažovi, karijeristi, pragmatici, prevrtljivci, spletkari, moralisti, komedijaši i naravno, kao šlag, kurvini sinovi. Obzirom kako je potpisnik ovih redaka tek površno poznavao pokojnog Matijanića nije u stanju procijeniti kako bi reagirao u određenoj situaciji, ali onoliko koliko sam ga poznavao s velikom sigurnošću mogu tvrditi kako bi za većinu tih koji neupitno staju na njegovu stranu kazao ‘daj nemoj me više braniti, majke ti’. 

    Karizmatski Puljak  

    U svojoj najnovijoj kolumni u Večernjme listu Gordan Malić eksplicitno tvrdi kako se karavani nečasnih priključio još jedan beskrupulozni akter, gradonačelnik Splita, Ivica Puljak, fizičar elementarnih čestica koji je preko noći postao jedan u nizu hrvatskih karizmatskih gradonačelnika, koji sanjaju da vode državu. A tu je svoju ambiciju dijelom je odlučio realizirati, pogađate, preko mrtvog Matijanića, i to dužim uvlakačkim FB statusom o tragičnoj smrti splitskog novinara. Matijanić je umro od posljedica Covida, vjerojatno i uslijed nemara medicinskog osoblja splitske bolnice. Sam državni vrh, premijer i ministri zauzeli su se oko pokretanja istrage, šta uglavnom nije slučaj s preminulim covid pacijentima. Hitna ne radi ljeti već godinama dobro, pogotovo u sredinama puno manjima od splitskog KBC-a. Većina hijerarhijski ozbiljnih liječnika su na godišnjem, a brojni turisti još dodatno guše hitnu i ruše kvalitetu usluge koja posebno u kolovozu dramatično pada. Nema lijeka za imunokompromitirane, to je sramota koja treba rezultirati smjenama! To su činjenice. Ali čitajući Puljkovo obraćanje, stječe se dojam da je u pitanju svojevrstan politički atentat, jer objave tipa ‘ubila ga je korupcija’, ‘ubile su ga HDZ-ove afere’ navode na zaključak kako nikakva istraga zapravo i nema smisla, jer je ubojica sam sustav, odnosno država, a covid, osoblje hitne pomoći i liječnici na infektivnoj u tome su tek sporedni. 

    Političko talačka kriza

    Bilo kako bilo ne treba biti osobito nadaren pa zaključiti kako je društvo zapalo i debelo zapelo u nekakvu talačku krizu, koja dugo traje. Definitivno smo postali taoci politike. Praktički svaki javni stav, svaka rečenica, svaki zarez, svaka javno iznesena misao, ne misli se samo na slučaj pokojnog splitskog novinara nego i znatno šire, ipak je u svome ishodištu temeljena na politici.

    Birali smo političare, pa smo im postali taoci. Druga je stvar jesmo li imali izbora. Formalno, jesmo. Praktično, nismo. Kažu kako smo godinama birali nacionaliste. OK, jesmo. Ali, što smo kao društvo dobili onda kada nismo birali nacionaliste? Zar nije ispalo tako da su oni koji nisu nacionalisti ustvari opaki nacionalisti, samo što je u pitanju neka njihova nacija, ili nadnacija. Što smo to, na primjer, dobili sa socijaldemokratima, ljevičarima, ekolozima? S Ivicom Račanom, Radimirom Čačičem, Slavkom Linićem, Draganom Kovačevićem, Vesnom Pusić, Ljubom Jurčićem, Zlatkom Tomčićem, Ivanom Vrdoljakom, Krešom Beljakom, Ankom Mrak Taritaš, Nenadom Stazićem, Davorom Bernardićem, Arsenom Baukom, Davorkom Vidovićem i tako dalje. 

    Građanski i građansko

    Svojevremeno su nam se, kod spominjanja pojma građanski i građansko, usta razvlačila u smiješak, da bismo nakon njihove abdikacije shvatili kako je propast vjere u građansko možda jedna od pozitivnijih stečevina talačke krize u koju su nas doveli između ostalih i predstavnici građanskog, skupa sa svjetskim skrbnicima naših duša. I naših para. S posebnim osvrtom na naše novčanike. Naše banke i prirodne resurse, od ZABE i PBZ-a do INA-e i Uljanika, od Agrokora do slavonskih plodnih polja, koja se, kako čujem, potiho daju u dugogodišnje zakupe.

    Usput su, valjda kako se ne bismo zamarali suvišnom pameću, uništili i naše školstvo uvođenjem idiotskih školskih programa u srednje i osnovne škole, kao i infantilnim ‘bolonjskim procesom’ u visoke škole i fakultete. Sad imamo rasadnik mozgova koji se odlijevaju u inozemstvo, a oni tamo imaju priljev mozgova koji ovdje ne mogu naći ni posao, a kamoli izgraditi kakvu takvu karijeru.

    Ohlokracija koja dugo traje

    Zbog čega uopće spominjemo lijeve i desne, liberale i konzervativce, europejce i suvereniste? Nužno ih je, naime, spominjati zbog proste činjenice kako bismo shvatili da nam bazično nisu problem ni jedni, ni drugi, ni treći ili četvrti. Problem leži u činjenici da od strane sviju uporno biramo one najgore. A to je najgore! Suštinski, uopće ne živimo u demokratskom sustavu, mi smo već dvadesetak godina debelo zapeli u ohlokratskom sustavu, dakle u sustavu ohlokracije, vladavina najgorih. Vladavine svjetine, mase, vladavine rulje. 

    Kako stvari stoje moglo bi se kazati kako je to nekima i bio cilj. Sve je manje onih koji me ispravljaju dok ovo govorim, tako da mislim kako ljudi nisu više naivni kao nekada. Kako god, ostali smo taoci. Postali, pa ostali. Kasno Marko na Kosovo stiže. Da je pameti do kadije koliko od kadije, sve bi…