Granić o Nobilu, generalima, zamolbi: “UDBA-ina medicinska agonija već dugo kontaminira hrvatski javni prostor i proizvodi ozbiljnu političku dramu”!

    0
    Foto: Dugopolje org
    Politički analitičar Ivica Granić za portal Direktno napisao je komentar na aktualnu temu oko pomilovanja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

    Preko volje komentirajući nastale komplikacije oko žilave UDBA-e moj stari prijatelj na svoj je način ispalio jednu narodnu mudrost: “Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve odaju”. Izvorno, misao završava riječima ”da se tajne sve doznaju”, ali moj prijatelj se u svojim izjavama ne voli uvijek opterećivati korektnošću detalja, pa makar o njoj ovisili smislenost i značenje njegovih poruka. Nećemo dalje ulaziti u analizu njegove ležernosti, pred nama je značajnija tema, naslovljena kao pismo predsjedniku Milanoviću, čiji potpisnici su sedam, pa pet, na koncu šest generala, o pomilovanju utamničenih UDBA-inih killera.

    UDBA-ina medicinska agonija već dugo kontaminira hrvatski javni prostor i proizvodi ozbiljnu političku dramu, a nepredvidljivosti i opasnosti skrivene u toj drami publika je, čini se, na pravi način počela naslućivati tek nakon skoro 30 godina. 

    Faraonske ovlasti                                                                                                                  

    Dramatski gledano situacija se zakomplicirala famoznim pismom predsjedniku države, u kojem potpisnici umoljavaju predsjednika ne bi li, navodeći određene naknadne zasluge utamničenih zločinaca u procesu nastanka hrvatske države, ne bi li ih, dakle, oslobodio posebnim aktom milosrđa na koji on, kao predsjednik države, ima diskreciono pravo. Predsjednik je svojevremeno te ovlasti državnih organa da se, dakle, pri odlučivanju, u slučajevima koji su određeni zakonom, pridržava vlastitog nahođenja o tome kakvo je rješenje najsvrhovitije u pojedinoj stvari nazvao faraonskim, te podvukao kako to neće koristiti.

    Kao što je poznato, njemački sud je zaključio kako su gospoda Josip Perković i Zdravko Mustać sukrivci za brutalnu likvidaciju Stjepana Đurekovića, proglasio ih krivima te osudio na jedinstvenu doživotnu kaznu zatvora. Nekoliko godina nakon oca ”služba” je lišila života i Stjepanovog sina, Damira Đurekovića, rješavajući se na taj način možebitnih svjedoka.

    Manfred Dauster

    Pravorijek europskih sudova razmjerno je precizan, i uvijek u dramskoj suprotnosti s prevladavajućim domaćim trendovima, u širem kontekstu zainteresirani Ante Nobilo i kompanija su odmah nakon izricanja pravorijeka kroz medije započeli kampanju, gurajući bizarnu tezu kako, tobože, niti jedna država ne izručuje svoje obavještajce, te kako se radi o nezapamćenom slučaju pravosudne agresije na jednu suverenu državu.

    Uz do u detalje dokazanu krivnju, i metodološki, i procesno, i činjenično, sudac dr. Manfred Dauster izrekao je jednu konstataciju zbog koje bi se svatko normalan u Republici Hrvatskoj morao zamisliti: ”Hrvatska ne razlikuje dobro od zla. Politička pitanja još rješavaju bivši komunistički funkcioneri, u medijima su tumačenja prepuštena bivšim komunističkim propagandistima, a u državnim institucijama odluke donose kadrovi čije su percepcije lojalnosti formirane u zagrljaju Partije i UDBA-e”.

    UDBA kao sudba

    Gospodin Nobilo suviše je iskusan politički kapitalac da mu to ne bi bilo jasno. Dugogodišnji je pripadnik propale režimske elite, bivši je komunistički javni tužilac, vjerojatno i bivši suradnik praktički svih tajnih službi, u svakom slučaju osoba kojoj su vrlo dobro poznati mnogi pozadinski aspekti prijeratnih i ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Njegov status u režimskim strukturama devedesetih godina kontradiktoran je njegovu ranije stečenom statusu, no unatoč tome, dakle, unatoč spoznaji da je njegov dotadašnji režimski historijat inkompatibilan s položajem odvjetnika u haaškim procesima, on je godinama, odigravajući svoje utakmice, smjerno i ponizno obavljao odvjetničku dužnost te posredno dovodio u zabludu klijente.

    Poznato je kako Nobilo nije obranio ni generala Blaškića, kao uostalom ni Damira Polančeca pred domaćim sudovima, no u oba slučaja je vrlo vjerojatno izvukao veliki novac. Njegovu bizarnu izmišljotinu u ”slučaju Blaškić” o dvjema linijama zapovijedanja unutar HVO-a, promatrači navode kako je time ”vodio neke svoje ratove”, demantirao je upravo general Blaškić, navodeći posprdno ”kako ih je bilo desetak, ali ni jedna od njih nije bila kako treba”. Konačan skor Nobilove obrane bio je devet godina za generala Blaškića, te trajni status ratnog zločinca.

    A sad ozbiljno

    A sad, ozbiljno. Po dubokom uvjerenju potpisnika ovih redaka, pismo generala kojim kod predsjednika i vrhovnog zapovjednika pokušavaju probuditi milosrđe, najobičnija je farsa.

    Koliko treba biti naivan pa vjerovati da su generali stvarni autori, da su Ivan Čermak Ljubo Ćesić Rojs, Miljavac i Domazet Lošo, u stanju složiti bilo što suvislo, a kamoli pravno krajnje sofisticirani zahtjev. Ili, kako se navodi, da su potpisnici ”istraživali” tražeći razliku između hrvatskog i njemačkog pravosuđa, proučavajući kako bi osuđenici prošli u njemačkom, a kako u hrvatskom pravosuđu. Zar zaista netko stvarno misli da su oni ovo osmislili?

    Od vremena kada je Ćesić Rojs postao najprije brigadir, a onda i general, Širokim Brijegom se prenosi urbana legenda kako je, školujući se za šofera, odgovarajući na pitanje iz hrvatskog jezika da kaže jednu imenicu i jednu zamjenicu, odgovorio: “Imenica je guma!”. “OK, a zamjenica?”, upitala je profesorica. ”Pa, rezervna guma, profesorice!”.

    Paralelno s Rojsom Čermak je ustrajno gradio karijeru instalatera centralnog grijanja, Lošo se školovao na vojnoj akademiji, general Krešić ima srednjoškolsku naobrazbu, Gotovina vjerojatno isto ili niti to, tako da je teško povjerovati kako su ekspresno evoluirali u pravne znalce.

    Ljubo vs. Ustavni sud

    I sad Rojs&Co ekspertno izvode sofisticiranu međunarodnu kazneno pravnu analizu, navodeći kako su ”Perković i Mustać izručeni usprkos zakonskoj nemogućnosti izručenja zbog nastale zastare kaznenog progona, iz čega je proizašla kazna zatvora koju obojica služe već osam godina”. Hey, man! I ne samo to, “kapaciteti” su se drznuli bukvicu očitati i sucima Vrhovnog suda, zatim i profesoru dr. Davoru Krapcu, pišući kako su “Perković i Mustač postali žrtve državne nepravde” jer, pazite ovo, “izdržavaju kaznu koja je direktna posljedica pogrešne odluke sudaca Vrhovnog suda i neusklađenosti njemačkih i hrvatskih zakona vezano za kaznu i prava na uvjetni otpust”. Chapeau!

    Sumnju dodatno budi i stav generala Gotovine po povratku iz Haaga da ga se ne petlja u politiku, slijedom čega se nameće zaključak kako autore definitivno trebamo tražiti izvan generalskih skromnih mogućnosti.

    Pismo kao farsa                                                                                                                                   

    I djetetu je jasno kako su generali potpisali tuđi sadržaj! Bez obzira podržavaju li iskreno Perkovića i Mustaća, i smatraju li ih zaslužnima za ovo ili ono, generali su dopustili da budu nasamareni, zloupotrijebljeni, diskreditirani, kompromitirani, izmanipulirani, izigrani, u konačnici diskvalificirani. Za njih, kako pjeva jedan stari šlager, ”ništa više neće biti kao prije”.

    Interesantno je kako se u ovom slučaju lijevi mainstream svim silama upinje da se sudjelovanje u Domovinskog rata vrednuje, a još do jučer je ta kategorija smatrana destruktivnom, zastarjelom, rušilačkom, onom koja budi antagonizam među građanstvom, čak su prosvjedovali na sudovima koji su tu okolnost znali navesti kao olakotnu.

    Bilo kako bilo, loptica je sada u kaznenom prostoru predsjedniku države, koji po mišljenju potpisnika ovih redaka krajnje neuvjerljivo glumi iznenađenost.

    Pitanje je što će biti dalje? Hoće li se, kao što je početkom mandata najavio, predsjednik kurtalisati tih recisivnih ostataka faraonskih prerogativa, naročito nakon što je bezbroj puta do sada odolijevao drugim zamolbama za pomilovanjem, odbiti i ovu. Je li možda predsjednikov poznati ”karakter” ipak ponešto olabavio nakon što je s terena dobio bezbroj signala kako javnost ipak neće tek tako progutati udicu, i prijeći preko svega? Ili će igrokaz o  udjeli milosrđa ipak ići dalje?

    Pomilovanje s figom u džepu

    Pomilovanje bi, po logici stvari, trebalo sadržavati i neke ”jače razloge” od običnog uvjetnog dvotrećinskog otpusta. Prije svega, neophodno bi bilo da osuđenik bez kolebanja prizna svoj zločin. Zatim bi bilo poželjno da izrazi kajanje zbog počinjenog zločina, na koncu bi bila poželjna i osuda vlastitog (ne)djela. Sve bi to trebali biti neizostavni sadržajni uvjeti kako bi se, u konačnici, pomilovanje uopće moglo razmatrati.

    Međutim, osuđeni dvojac niti priznaju djelo, niti priznaju krivnju, niti izražavaju kajanje, čak uopće poriču svoju odgovornost u bilo kojem sličnom zločinačkom pothvatu, iako i ptice znaju o čemu je riječ. Bez tih fakata, kao i bez opisa cjelokupne strukture i načina upravljanja tom komunističkom tajnom službom, svaki zahtjev za pomilovanjem čini se deplasiranim, a ako bi bio i realiziran bio bi to jedinstven slučaj u svijetu da pomilovanje dobiva onaj koji negira djelo, a pomilovanje uopće i ne traži.

    Ljubo kako Patton

    U intervjuu Večernjem listu Ante Nobilo je u naletu emocija htio informirati naciju, te otkriva tko stoji iza pisma kojeg su potpisali generali. Naravno, tvrdi kako ”to nema veze s njim, a niti s Predsjednikom države”. Moš’ mislit! Ante Nobilo informira javnost! Normalno, tko bi bolje mogao informirati javnost o Auschwitzu od Hitlera, ili o stanju u gulazima od Staljina. Ne vjerujte slikama i snimkama, ne vjerujte faktima, dokumentima, svjedočenjima, ne vjerujte svojim očima, vjerujte mojim riječima, to je geslo UDBA-ine propagande.

    A što ćemo s Rojsom? Kaže kako mu je pokojni predsjednik, u četiri oka, rekao ”Znaš, Ljubo, da nije bilo Perkovića, ne bi bilo ni HDZ-a, a niti Hrvatske!”. Koji izmišljeni bezobrazluk, nezabilježen ikada igdje do sada. Može se zaključiti kako su svi drugi hrvatski branitelji tek statirali u kukuruzu, sve su odradili danas utamničeni pripadnici UDBA-e.

    Pohvalio se ovaj naš nesretnik komplimentima udijeljenim od ”simbola hrvatstva”. Ne sumnjamo da mu to imponira, ipak se Ljubo kalio među sebi sličnima, na relaciji Zagreb – Muenchen, takvima najviše imponira kad im veliki gazda udjeli koju lijepu riječ, pokazujući im da nisu baš zadnja rupa na svirali.

    Umjesto zaključka

    Što reći na kraju osim bijednike kakve Hrvatska ima na političkoj sceni svijet nije vidio. Država ne samo da je temeljito opljačkana, nego je oteta i do te mjere obesmišljenja da većina braniteljske populacije, osim što permanentno diže ruku na sebe, s pravom se pita ”za što smo se mi uopće borili?”. Ne samo da je popljačkana nego smo u četiri među popisna razdoblja ostali bez 890 tisuća stanovnika, dakle bez skoro četvrtine ukupne populacije.

    Možda je najbolji komentar domaćeg gadluka jedna fotografija koju je prije koji dan na društvenim mrežama podijelila ukrajinska novinarka Nataliya Gumenyuk. Fotografija je snimljena u kući njenog najboljeg prijatelja u selu pored Kijeva. Ruski vojnici su okupirali i opljačkali svaku kuću u selu. Dok su robili domaćinstva, preturali su po stvarima, krali televizore, kućanske aparate, uništavali i pravili kaos… vidi se na fotografiji potrgana knjiga Hannah Arendt ”Banalnost zla”.

    Zlo je tu, među nama, pretreslo je cijelu kuću, odnijelo sebi ono što smatra korisnim, i usput trga stranice knjige koja govori o zlu i njegovoj bijedi. Tako valjda izgleda hrvatska demokracija!