U subotu je Zagreb vidio jedan od masovnijih skupova zadnjih nekoliko godina. Ljudi su došli prosvjedovati zbog opasnog otpada u Gospiću, tražili su njegovo micanje, ali i rokove i odgovornost. Zatim i sankcioniranje odgovornih za ovaj težak oblik kriminaliteta. Skup je protekao mirno, bio je velik i bio je dostojanstven. To je činjenica. Kao što je činjenica da ljevica, unatoč priželjkivanima i silnim najavama s tog skupa nije izašla jača, čvršća niti organiziranija. Upravo suprotno, izišli su slabiji, nevjerodostojniji, besmisleniji, uplašeni, nisu ponudila nikakav sljedeći korak, nisu ponudili ništa, nisu preuzeli priču, došli su, statirali, pohvalili organizatora, mahnuli i otišli. Prevedeno na jednostavniji jezik, ljevica je na domaćem terenu teško poražena. No, krenimo redom.
Što se zapravo dogodilo
Prosvjed ‘Hodajmo za Liku, hodajmo za Hrvatsku’ organizirali su ljudi iz Like. Dakle, ljudi, to jest građanske okolišne udruge, a ne političke stranke. Unaprijed su kazali kako političari neće govoriti, time su htjeli naglasiti kako je riječ o skupu s ciljem upozoravanja javnost na težak kriminal oko ilegalnog skladištenja opasnog otpada, koji se proteklih nekoliko godina događa u njihovom dvorištu u Gospiću.
Nije, dakle, riječ o nikakvog predizbornom mitingu, htjeli su izbjeći optužbe kako netko ‘zloupotrebljava Liku’ zbog vlastite političke koristi, što je posve razumljivo. Naročito jer su vladajući danima naglašavali kako je riječ o klasičnoj političkoj podvali, slijedom čega je intencija organizatora bila skup držati ‘građanskim’ i ‘nepolitičkim’.
(Ne)Politički skup
Međutim, postavlja se pitanje kako je moguće održati prosvjed protiv Vlade, a da taj prosvjed ne bude politički? Odnosno da bude nepolitički. Ljudi iz cijele Hrvatske svakako u Zagreb došli kako bi, slikovito rečeno, pjevali pjesme ili brojali šljive, došli su otvoreno i argumentirano kazati kako netko nije odradio svoj posao, a taj netko može biti jedino država. I što je to onda drugo ako ne politika. Čak i kada se nitko od političara ne pojavi na pozornici.
Izgleda kako su hrvatski salonski ljevičari, Hajdaš i kompanija, kao netko tko je po logici stvari pretendirao na uspjeh u ovoj priči, u svojoj nesposobnosti udicu o ‘nepolitičnosti’ prihvatili. I povukli se uz obrazloženje kako će ‘samo slušati da se stvari ne bi ispolitizirale’. Slušanje zvuči vrlo lijepo, ali u realnoj politici to najčešće znači ‘mi smo nesposobni‘, ljudi to čitaju i kao ‘nismo spremni preuzeti odgovornost’.
Umjesto halabuke i kakofonije, čega se nitko već sutradan i ne sjeća, mogli su, recimo, izaći s jasnim paketom tko mora odgovarati, koji zakon treba promijeniti, kako zabraniti uvoz otpada dok se ne očisti lanac odgovornosti, što ako Vlada prekorači rok od dvadesetak dana ili tri mjeseca. To u konačnici ne bi značilo ‘ukrali smo prosvjed’, nego bi značilo uradili smo posao oporbe.
Zašto to nisu napravili
Potpisnik ovog osvrta odavno je zaključio kako je hrvatska lijeva oporba skupina grotesknih likova koji, osim što voze na postjugoslavenski politički pogon, bez ikakvog su realnog doticaja s trendovima ili temama koje dominiraju modernom europskom politikom. Slikovito rečeno, od Sutjeske i Drvara nisu milimetra odmakli, ostali su zarobljenici vremena ne samo zbog toga što ne znaju nego i zbog toga što se boje novih trendova. To je područje za njih tamna strana mjeseca, tabula rasa.
Prvi razlog njihovog subotnjeg debakla zapravo je strah, ali ne njihov strah od modernih politika nego strah građana od njih samih. Svojom dugogodišnjom politikom uspjeli su u tome da pojam ‘lijevo’ umnogome zvuči kao jugoslavenstvo, NGO, Pride, rodna ideologija, Titoizam, transseksualnost, tzv. antifašizam, nacionalne manjine, globalizam i poduka ostalima kako se ponašati. Organizatorima iz Like to je strano, nisu htjeli da im skup tako izgleda. Ljevica se tog straha uplašila, zbog čega se i povukla.
Nije bilo teško primijetiti na licima mnogih političara s ljevice koji su nazočili skupu kako se ne osjećaju ni ugodno ni dobro, osjetila se ta nelagoda, jasno im je kako u subotu nisu bili na domećem terenu.
Drugi razlog neuspjeha opća je slika skupa. Tema je doista bila ekološka, ali ‘jezik skupa’ je bio i te kako ‘domovinski‘. Cijelo vrijeme čulo se ‘izdaja’, ‘Lika je Hrvatska’, vijorile su se hrvatske zastave, što je jezik kojim kriptojugoslavenska ljevica slabo ili nikako govori. Zato i jesu ostali sa strane, nešto kao nepozvani gost na tuđoj proslavi. I treći razlog bio bi udobnost. Hrvatska politička ljevica konformistička je, uredska, salonska, u rukavicama i iza tipkovnice.
‘Ne politizirati’ u politici često nije nikakva neutralnost, najčešće je riječ o kapitulaciji
Stoga im je puno lakše reći kako je skup bio ‘dostojanstven’, i da ‘nisu željeli politizirati’, nego preuzeti odgovornost. Što su time izgubili? Veliki prosvjed traje jedan dan, a briga za državu traje svaki dan. Ako stvarno nezadovoljstvo naroda nitko ne uspije kanalizirati ‘u nešto’, u rokove ili smjenu, ostane tek lijepa slika s Trga, a vlast može mirno pričekati da se ljudi raziđu kao da se nisu niti okupljali. ‘Ne politizirati’ u politici često nije nikakva neutralnost, najčešće je riječ o kapitulaciji.
Prosvjed je, bez sumnje, uspio kao okupljanje, ali nikako kao pritisak na vlast koju nešto obvezuje, barem ne u mjeri kako se očekivalo.
Stoga je bivša hrvatska premijerka Kosor u pravu kada tvrdi kako subotnjim prosvjedom mogu biti zadovoljni i organizatori i vlast. Prvi, jer su uspjeli okupiti respektabilan broj publike, a drugi jer nitko nije tražio ničiju smjenu, na nikoga se posebno nije upiralo prstom i slično. Ljevica je u rukama imala temu koju inače priča godinama, dakle zdravlje, okoliš, slaba država, sumnjivi poslovi, ali kad se ta tema napokon pojavila na Trgu, povukli su se.
Za razliku od hrvatske političke ljevice Most je pokazao kako mogu puno više nego se misli. Oni, naime, preko noći nisu postali nikakva zelena stranka, daleko od toga, ali su naučili nešto uže i korisnije, a to je da je okolišna priča zapravo pitanje države, a ne pitanje nečijeg političkog habitusa.
Što je Most konkretno napravio? Oni, za razliku od političke ljevice, nisu čekali subotu, Grmoja, Troskot, Bulj i Miletić mjesecima su temu držali na terenu i u Saboru. Dokumenti o prodaji silosa, kredit HBOR-a, inspekcija, uvoz, PFAS, podzemne vode, zahtjev za političkom odgovornošću i slično, sve te teme dominirale su njihovom politikom i javnim prostorom zadnjih mjeseci.
Troskot je dugo vremena proveo u Lici, dakle nije u pitanju nekakav usputni status nego klasični politički rad na temi i na terenu. Dva dana prije prosvjeda Grmoja je jasno kazao ‘ljevici nećemo prepustiti brigu za okoliš i zdravlje’. Pozvali su domoljube sa zastavama na Trg, Miletić je otpad nazvao ‘pitanjem nacionalne sigurnosti i suvereniteta‘. To je svjesna i odgovorna igra! Ne kriju da žele preuzeti teren koji se u Europi često predaje ljevici, zato konstatacija kako je Most, odnosno desna oporba, konačno shvatila kako voda, tlo i uvoz smeća nisu ‘meke’ teme koje treba prepustiti ljevici, i te kako točna.
Tradicionalne teme
Svakako to još nije dokaz da se desna oporba odmaknula od svojih tradicionalnih tema, ali je stare teme uspjela osuvremeniti, što je svakako prihvatljivo. Na svoj način kazali su kako je uvoz smeća zapravo napad na suverenitet, šutnja institucija zapravo je izdaja, a lanac firmi koje su se bavili uvozom štetnog otpada jednostavno mafija.
Lika je srce države, a ne ‘periferijski eko-problem’. U pitanju je, dakle, stari rječnik ali na osuvremenjenoj podlozi, zbog čega će, vrlo vjerojatno, u anketama znatno bolje proći nego do sada. Osim toga, njihov brend već godinama nije jalova politika i nadmudrivanje, nego korupcija, institucije i ‘netko je morao znati’. Problematika otpada u Lici točno tako izgleda, zato Most i nije morao postati netko drugi, morali su, i jesu, samo prepoznati da je ekološka afera zapravo afera vlasti
Dok to ne bude, Most nije do kraja osvojio temu okoliša
Ukratko, ljevica je mislila da je subotnji teren prirodno njezin jer se zove okoliš, Most je shvatio da je teren njihov jer se zove ‘propust države’. Stoga se može tvrditi kako je Most naučio prvu polovicu igre, ne ostaviti ekologiju i okolišnu priču ljevici, i ne pričati je njezinim rječnikom. Ali, druga polovica biti će im teža. Jer druga polovica nije tek zastava na Trgu, druga polovica je natjerati državu da za dvadesetak dana ima plan, a za tri mjeseca kamione na terenu. Dok to ne bude, Most nije do kraja osvojio temu okoliša. Osvojio je tek pravo da o tome govori bez da izgleda kao gost na tuđoj zabavi, što svakako jest pomak. Ali, još uvijek nije pobjeda.
Ukratko, okolišna politika više nije dodatak programu, nego mjesto gdje se lome država, novac i povjerenje. Tlo, voda i otpad diraju zdravlje i cijenu života. Zato afera u Lici nije ‘eko-tema’, nego pitanje tko vlada i tko odgovara. U sljedećim godinama to će se samo širiti, uvoz smeća, voda za piće, energija, krš, poplave, suše i tko plaća sanaciju. Tko tu temu prepusti drugima, neće izgubiti jedan skup, izgubit će jezik kojim se ubuduće dobiva i gubi vlast.