Piše Vanja Zlatović
Admiral je Domazet prije malo više od godinu, opisao veselo i šireći ruke, kako u 48 sati Ukrajina pada, vojnici će rado prijeći na rusku stranu, ono malo što ostane će se predati i stvar gotova. Ideja je bila da Ukrajinci i ne postoje, to su samo Rusi koji su se malo pogubili jer ih je izmislio u dokolici Lenjin, imenjak čuvara ambasade i njemu suprotstavljenog komičara.
Što više, ti su tobožnji Ukrajinci oslabljeni utjecajem zapada i tako su se popederčili i smekšali da kad ih Rus protrese će se svi razbježati i kad se malo smire se predati u ruke hrabrišama koje novači Prigožin po zatvorima i umobolnicama ili sinovima sve debljeg čečenskog junaka Kadirova koji ratuje za Islam, Rusiju i Pradu istodobno, i izgleda već kao neki budući negativac iz Batmana.
Morbidna je snimka strijeljanja zarobljenika šokirala na čas blogere i komentatore i signalizirala da je bio u pravu Rade Šerbedžija u Vrdoljakovom filmu kad primjećuje – pa nije rat nogometna utakmica. On puši nad grobom koji je sebi morao iskopati, humani ruski bogatiri prije nego će ga izrešetati on izgovara “Slava Ukrajini!”, sve izgleda vrlo herojski i beskrajno drukčije nego to prikazuju ruski propagandisti, sve i jedan su bogati, i ona sirotinja koja ih oponaša po golubarnicima Novog Beograda, a ne baš potajice i hrvatski crvenozvezdaši i nešto one desne skalamerije.
Ta mlakost i cinizam koju pripisuju takvi ukrajinskom vojniku, pa i sve one laži i maži takvih haralampija kakve imamo, eto čini se da ovaj to nije čitao i gledao na TV, on podsjeća na one koji se ne predaju u doba sukoba za Zmajski otok, na one koji su držali Azovstal žilavo da je nemoguće žilavije.
Da. Herojima slava. Sve drugo je i suvišno i pogrešno.