Foto; Solarna elektrana

Hrvatska priprema novi Zakon o obnovljivim izvorima energije koji bi trebao ubrzati gradnju solarnih i vjetroelektrana te drugih energetskih postrojenja. Cilj je do 2030. godine povećati udio obnovljivih izvora energije na najmanje 42,5 posto.

Novi zakon projektima solarnih i vjetroelektrana, baterijskih postrojenja, dalekovoda i druge pripadajuće infrastrukture daje status prevladavajućeg javnog interesa.

Što to zapravo znači?

Najjednostavnije rečeno, kada država utvrdi da je nešto od javnog interesa, pod zakonom propisanim uvjetima može se otvoriti mogućnost izvlaštenja. Izvlaštenje znači da vlasnik protiv svoje volje može ostati bez zemljišta ili mu se može ograničiti pravo na njemu, uz odgovarajuću naknadu i provođenje propisanog postupka.

Takve situacije već poznajemo kod gradnje autocesta, cesta, dalekovoda i druge infrastrukture važne za funkcioniranje države i građana.

Sada se sličan položaj daje i projektima obnovljivih izvora energije.

To ne znači da će donošenjem zakona vlasnicima preko noći biti oduzimane parcele niti da će svaki investitor automatski moći izvlastiti zemljište koje mu se svidi. Postupak izvlaštenja i dalje mora biti proveden prema zakonu, ali položaj vlasnika i investitora više nije isti kada zakon projektu unaprijed daje status prevladavajućeg javnog interesa.

Zamislimo sasvim jednostavnu situaciju. Imate nekoliko hektara zemlje koju ste kupili ili naslijedili od svojih roditelja. Ne želite je prodati. Privatni investitor upravo na tom području želi izgraditi veliku solarnu elektranu. U normalnom odnosu investitor vam može ponuditi kupnju ili zakup. Vi odlučujete odgovara li vam ponuđena cijena i želite li uopće dati svoju zemlju. Ako ne želite, kažete – ne. Međutim kada njegov projekt dobije status prevladavajućeg javnog interesa, više ne govorimo samo o običnom odnosu između vlasnika zemlje i privatnog investitora. Otvara se mogućnost korištenja mehanizama kojima država raspolaže upravo kada javni interes stavi ispred pojedinačnog vlasničkog interesa.

Tu HSP vidi ozbiljan problem.

Dalekovod koji mora proći određenom trasom kako bi tisuće građana imale električnu energiju i velika solarna elektrana privatne tvrtke koja će proizvedenu električnu energiju prodavati na tržištu nisu ista stvar. Obnovljivi izvor energije može biti koristan cijelom društvu, ali privatna elektrana istodobno je i poslovni projekt na kojem investitor ostvaruje zaradu. Zato država mora vrlo jasno odrediti gdje završava stvarni javni interes, a počinje privatni poslovni interes.

Posebno zabrinjava pitanje poljoprivrednog zemljišta.

Godinama govorimo da Hrvatska mora proizvoditi više vlastite hrane, smanjiti ovisnost o uvozu, sačuvati selo i staviti zapuštenu zemlju u funkciju. Ne možemo istodobno kvalitetno poljoprivredno zemljište olako pretvarati u prostor za kilometre solarnih panela i vlasnicima objašnjavati da je nečiji komercijalni energetski projekt važniji od njihova prava na vlastitu zemlju.

Već smo u Hrvatskom zagorju vidjeli koliko takvi projekti mogu biti veliki i koliko problema mogu izazvati. Kod planiranih solarnih elektrana govorilo se o više od milijun četvornih metara privatnog zemljišta, a dio izdanih lokacijskih dozvola naknadno je poništen.

Novi zakon istodobno predviđa i značajno ubrzavanje postupaka izdavanja dozvola za obnovljive izvore energije. Hrvatska očito želi puno više solarnih i vjetroelektrana i želi ih graditi brže.

HSP nema ništa protiv razvoja obnovljivih izvora energije. Hrvatska treba proizvoditi vlastitu energiju i smanjivati energetsku ovisnost ali privatno vlasništvo hrvatskih građana ne smije postati najlakša prepreka koju ćemo ukloniti kako bi se investitoru ubrzao projekt.

Ako privatna tvrtka želi graditi solarnu elektranu na privatnom zemljištu, neka razgovara s vlasnikom. Neka ponudi kupnju ili zakup i poštenu cijenu. Vlasnik mora imati pravo ponudu prihvatiti ili odbiti.

Ako privatni investitor želi moju zemlju kako bi na njoj desetljećima proizvodio i prodavao električnu energiju, sasvim je legitimno pitati: zašto bi njegovo pravo na zaradu bilo važnije od mojeg prava da svoju zemlju ne želim prodati?