Na Kamešnici, uz cestu između Sinja i Livna, nalazi se Husina jama – mjesto koje desetljećima u sebi nosi bol i sjećanje na žrtve ratnih i poratnih stradanja. Na ovom mjestu svake se godine okupljaju vjernici, obitelji žrtava i hodočasnici kako bi molitvom i komemoracijom odali počast stradalima.
Postoje mjesta pred kojima čovjek teško može ostati ravnodušan. Mjesta na kojima tišina govori više od tisuću riječi. Husina jama jedno je od takvih mjesta.
Smještena na području Vagnja, na Kamešnici, jama je kroz desetljeća postala simbol stradanja i nerazriješenih obiteljskih boli. Prema podacima koji se navode u komemorativnim zapisima, na ovom su području tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata stradali brojni ljudi, među kojima i pripadnici hrvatskog naroda.
Njihove su sudbine desetljećima bile obavijene šutnjom. Obitelji su ostajale bez odgovora o svojim najmilijima, a mnoge žrtve bez dostojnog groba i javnog spomena.
Mjesto na kojem molitva govori
Okupljanje kod Husine jame nije samo prisjećanje na prošlost. To je prije svega trenutak molitve.
Misno slavlje i komemoracija prilika su da se oda počast žrtvama, da se pomole vjernici za pokoj njihovih duša te da se podsjeti na dostojanstvo svakog ljudskog života.
U tišini pred jamom čovjek se suočava s pitanjima koja nadilaze politiku i dnevne podjele. Kako je moguće da čovjek drugome čovjeku oduzme život? Kako je moguće da obitelji desetljećima ne znaju gdje su njihovi najmiliji? I koliko je važno da se takva stradanja ne zaborave?
Zato je sjećanje važno.
Istina kao temelj pomirenja
Čuvanje sjećanja na žrtve ne bi trebalo biti poziv na novu mržnju niti na podjele među ljudima. Upravo suprotno – istina o prošlosti može biti temelj za dostojanstvo, oprost i pomirenje.
Svaka žrtva zaslužuje biti zapamćena. Svaka obitelj ima pravo znati istinu o sudbini svojih najmilijih. A društvo ima odgovornost istraživati stradanja, čuvati spomen na žrtve i omogućiti dostojan odnos prema njihovim posmrtnim ostacima kada se pronađu.
Protekla desetljeća ne mogu izbrisati bol obitelji, ali mogu donijeti odgovore ondje gdje ih prije nije bilo.
Da se nikada ne zaboravi
Husina jama danas ostaje mjesto tišine, molitve i sjećanja. Svijeće koje se pale za pokojne nisu znak mržnje, nego znak da uspomena na njih nije ugašena.
Pred ovakvim mjestima posebno snažno odzvanja poruka da se ljudski život mora poštovati bez obzira na nacionalnost, vjeru, političko uvjerenje ili bilo koju drugu pripadnost.
Sjećanje na žrtve zato nije samo pogled prema prošlosti. Ono je i obveza prema budućnosti.
Neka se o stradanjima govori otvoreno i odgovorno. Neka se istražuje svaka sudbina. Neka se pronađu i dostojno obilježe mjesta stradanja. I neka budući naraštaji iz svega što se dogodilo izvuku najvažniju pouku – da nasilje, mržnja i osveta nikada ne smiju biti odgovor.
Kod Husine jame danas se zato moli i pamti.
Za one kojih više nema.
Za njihove obitelji.
Za istinu.
I za mir.
Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima. Počivali u miru Božjem.
Misno slavlje na Husinoj jami ove godine predvodio je fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene.
foto: Dugopolje.org