Podosoje 1933. – 2025. Zagreb
Preminuo je veliki hrvatski književnik i pjesnik Petar Gudelj. Rođen je u Podosoju 29. rujna 1933. Bio je kao čovjek posve samozatajan i nenametljiv pravi tihi lirik, koji se nije volio predstavljati ni isticati.
Tako od Osoja do Podosoja, život ga je nosa, a on s’njime išao i prtio snig i u njema orao srebrnu brazdu poeta.
Putovao je Petar tako, životom grleći iza sebe mistiku, ostavljene duše i kamene kuće, daleke obzore, proplanke i prančioke Zavelima i Imote, Biokova i Podosoja.
On sa sobom i svojim prijateljima, noćnim krijesnicama i zrikavcima i jutarnjim cvrčcima, vilama i vilenjacima, jarebicama sa salidži Ovčarni, orlima s Biokova i Nogalovim izkovanim špicama na poskocima, dračama žesticama, vriskom i pelimom, mirisom i lijekom, med’ i mlijekom.
Mater mu je Gospa, Bog ćaća, brat pratar, a velik tuga mala sestrica, kojoj se sunovraćao u pramaljeća;
Put u Imotu
Prati let orla. Let orlice. Gnijezdo joj je na Bijakovi, lovina na Čvrsnici: sedam puta na dan valja preplivati nebo. Leti za orlom i orlicom. Jedan časak zastane nad Imotom: da joj se sjenka napije vode na Vrljici, da u Crljenomu jezeru poprska krila. Tamo zastani i ti. Ne čas, zastani cio život. Jer što je život? – Časak kad je orao zastao na nebu nad Imotom: da mu se sjenka napije vode, da sjenka poprska krilo.
Usred jadranskog, usred imotskog krša, kraj modrih krških očiju na Svibu, raste pelim. U se skupio svu gorčinu i svu gorku ljepotu krša i života u kršu. Imotska mjera gorčine: gorak ko pelim. Gorak kakav jeste. Gorak po sebi, gorak u sebi, gorak sebi. Zemljo krška, imotska, hrvatska, to si sobom izrekla sebe. To si sobom ti, to smo tobom i sobom mi.
Ako je u tebi kap pelima, kap imotske krvi, ne treba ti voda ni ptica, kompas ni mahovina: dovest će te u Imotu ta jedna jedina kap.
Tako je posao veliki Petar Gudelj!
O bogatom i plodnom stvaralaštvu Petra Gudelja, Damir Pešorda, autor pogovora u knjizi dnevničkih zapisa Gora oko dvora, u nakladi Školske knjige, zapisao je:
„Njegovo poetsko pismo postaje sve prepoznatije i priznatije u hrvatskoj književnoj javnosti, i to u vremenu kada poezija općenito nije na nekoj cijeni. Gotovo da nema živućega hrvatskog pjesnika koji bi bio cjenjeniji od Gudelja”
Neka mu Bog da pokoj duši i
i laka mu hrvatska zemljica!
U Podosoju gdje je želio svoj posljednji počinak, tamo, u staro greblje mozda ipak jednom kao orao sleti pod kamenu salidž, kod Svetog Nikole, u Podosoje.
IVAN KUJUNDŽIĆ