Prije nekoliko dana općinski načelnik Konavala Božo Lasić obratio se javnosti dramatičnim apelom vezanim za neizdrživu situaciju i moguće ozbiljne posljedice koje tranzitni promet prema Crnoj Gori, Grčkoj i Albaniji ima za općinu Konavle. Aktiviran je i općinski stožer civilne zaštite, navodi se kako se na prelazak državne granice na prijelazu Karasovići čeka i do deset sati, zbog čega su Konavle de facto paralizirane. Načelnik stoga inzistira na odgovornosti i nadleštvu institucija, te žurnom poduzimanju svih raspoloživih mjera kako bi problematika bila barem ublažena. Na koncu načelnik Lasić optimističnom notom, ali pomalo u alanfordovskom tonu, zaključuje kako ‘nijedno zlo nije samo za zlo’, i da bi sve napokon moglo potaknuti trajno rješenje.
Upravo dok pišemo ovaj osvrt ‘RTL Danas‘ prenosi vijest kako je situacija prema Karasovićima krajnje dramatična, kolona je dugačka nevjerojatnih 25 kilometara, desni trak potpuno je paraliziran vozilima švicarskih, talijanskih i njemačkih tablica, putnici nemaju gdje obavljati osnovne životne potrebe, plaču, a dobri Konavljani ih puštaju na WC, donose vodu i slično tome.
Tko je kriv?
Situacija je bez sumnje stvarna i dugotrajna. Možda ton kojim se načelnik obratio na momente djeluje kao mješavina legitimnog upozorenje i političke kontrole štete, međutim njegova je odgovornost možda i najmanja. Konavle, naime, godinama proživljavaju pravu noćnu moru, paralizirana je ne samo blokadom glavna žila kucavica, Jadranska magistrala, nego i jer su sve druge lokalne ceste kroz Gornju i Donju bandu Konavala poprilično blokirane. Tako da praktički polovica stanovništva te regije ne može do vlastitih domova.
Sve se poklapa s ranijim višegodišnjim stanjima mnogih vikenda prometno okupiranih Konavala, Lasić je i ranije 2024. i u ožujku ove godine upozoravao i tražio više traka, bolju organizaciju, posebno naglasivši kako bez brze ceste nema trajnog rješenja, te da se čeka potez Države. Nakon lokalnih izbora 2025. ponovno je istaknuo isto, lokalna razina se lako dogovori oko trase, ali pokretanje na višim razinama izostaje.
Višak populizma
Ono što nije dobro u Lasićevom obraćanju činjenica je kako izostaje oštra kritika odgovornih, dakle Vlade ili ministarstava. Stavlja se naglasak na ‘hitne mjere’ i ‘trajna rješenja’, ali bez preciziranja tko je što skrivio ili propustio, što može izgledati i kao način da sebe javno pozicionira kao zaštitnika lokalnog stanovništva, skidajući dio pritiska sa sebe, a da istovremeno ne izazove sukob unutar vlastite stranke.
Aktivacija stožera civilne zaštite podiže dramu i formalnu težinu, što je korisno za medijsku pozornost i pritisak, ali ne rješava ništa, niti kapacitete graničnih prijelaza niti nedostatak brze ceste ili nužne obilazne infrastrukture.
Što se čekalo do sada?
Stoga je pitanje ‘što se čekalo do sada’ posve legitimno. Problem je strukturalan i poznat godinama, riječ je o povećanom tranzitu kroz turizam i promet prema jugu, ograničenim kapacitetima prijelaza, lokalnim cestama koje ne mogu podnijeti kolone, te sporosti u planiranju ili izgradnji brze ceste ili alternativnih rješenja.
Lokalna vlast može upozoravati, organizirati cisterne ili stožere, ali ključne odluke poput graničnih procedura, ulaganja u infrastrukturu, koordinacija s Crnom Gorom i slično, u nadleštvu su državne razine. Kritika da se dramatični tonovi pojačavaju tek kad situacija postane nepodnošljiva za lokalce, bez sustavnog preveniranja, stoji. Ukratko, Lasićev apel nije lažan, gužve jesu teške i utječu na svakodnevni život, ali je dijelom stiliziran tako da štiti političku poziciju.
Nejednaka infrastrukturna zastupljenost
Stanovnici hrvatskog juga, uključujući Dubrovnik, godinama upozoravaju na nejednaku infrastrukturnu zastupljenost te regije i sjevera. U pitanju nije tek percepcija, naime zapostavljenosti hrvatskog juga u cestovnoj infrastrukturi široko je prisutna i ima konkretna uporišta.
Sjever i središnja Hrvatska imaju gušću mrežu autocesta i brzih cesta, istarski ipsilon s drugom cijevi tunela Učka napreduje, druga cijev je puštena, nastavak prema Matuljima i puni profil očekuju se do kraja 2026. a grade se ili dograđuju dionice oko Rijeke, Zagreba, Velike Gorice, Siska, prema Bjelovaru i Varaždinu. To su činjenice.
Na jugu je situacija, blago rečeno, katastrofalna. Autocesta A1 praktički prestaje kod Ploča ili Ravče, nastavak prema Dubrovniku godinama je u planovima, više puta odgađan. U 2026. HAC je ponovno pokrenuo prethodna savjetovanja i povećao procijenjene vrijednosti radova za pojedine dionice, nakon ranijih poništenih natječaja zbog previsokih cijena. To još nije gradnja, to je priprema.
Brza cesta kroz Župu Dubrovačku i Konavle, povezivanje s zračnom lukom Ruđer Bošković, također se desetljećima najavljuje. Osim toga Pelješki most jest izgrađen i funkcionira, ali je dominantno financiran europskim sredstvima putem kohezijskih fondova i drugih izvora, tako da se zaključuje kako je Dubrovnik i hrvatski jug, unatoč silnom doprinosu te regije za proračun, identitet i reprezentaciju, za državni proračun zadnja rupa na svirali. Pelješki most, koliko god lijep bio, ne rješava unutarnju povezanost Dubrovačko-neretvanske županije, posebno ne lokalne gužve u Konavlima.
Odgovornost političara s juga
Frano Matušić, Dubravka Šuica, Branko Bačić i Nikola Dobroslavić desetljećima su bili ili jesu utjecajne figure HDZ-a s područja Dubrovnika i županije. Bačić je trenutno potpredsjednik Vlade i ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, upravo resor koji pokriva cestovnu infrastrukturu i prostorno planiranje. Svi su oni imali i imaju pristup nacionalnim i europskim razinama odlučivanja.
Kritika da nisu dovoljno uspjeli lobirati i prioritizirati nastavak A1 i brze ceste kroz Župu i Konavle legitimna je, posebno jer su problem gužvi, sporog tranzita i odspojenosti juga poznati godinama. Kada se situacija u Konavlima zaoštri do aktivacije stožera civilne zaštite pitanja ‘kako im nije neugodno‘ i ‘kako ih nije sram doći u Dubrovnik‘ postaju legitimna i dolaze prirodno od stanovnika koji žive s posljedicama. Sram ih vjerojatno nije. Barem ne na način koji bi bio javno vidljiv ili koji bi ih tjerao na bitno drugačije ponašanje.
U konačnici, političari rijetko javno pokazuju sram zbog dugogodišnjih neuspjeha u područjima za koja su politički odgovorni, to vrijedi i za Franu Matušića, Dubravku Šuicu, Branka Bačića i Nikolu Dobroslavića. Oni su, kako rekosmo, desetljećima bili ili još jesu na pozicijama s kojima se moglo i trebalo utjecati na prioritete infrastrukture juga. Umjesto javnog priznanja da je tempo neprihvatljiv ili da su vlastiti pritisci bili nedovoljni oni primjenjuju tipične obrasce naglašavanja onoga što je napravljeno, poput Pelješkog mosta, lokalnih projekata, povlačenje EU sredstva, zatim i prebacivanje odgovornosti na ‘procedure’ i visoke cijene, zahtjevni teren, prethodne vlade ili ‘složene’ okolnosti.
Karijera ispred narodnog interesa
Očigledno je nastavak karijere na visokim dužnostima postao prioritet nad svih drugim prioritetima. Sram bi se, da postoji u značajnom obliku, vjerojatno očitovao kroz oštriju samokritiku, odstupanje s funkcija ili agresivniji javni pritisak unutar vlastite stranke i Vlade. To se ne vidi.
Umjesto toga, kako rekosmo, vidimo standardni politički mehanizam, problemi se priznaju tek kad postanu nepodnošljivi, kao sada u Konavlima. To nije specifičnost samo ovih ljudi ili samo HDZ-a, u hrvatskoj politici to je uobičajeno. Osjećaj srama rijetko nadjača interese stranke, karijere i stabilnosti vlasti. Stanovnici juga to vide i zato otvoreno postavljaju pitanje srama, jer je riječ o ljudima koji su godinama birani kako bi predstavljali taj prostor na najvišim razinama. Dok se A1 ne pomakne s papira na gradilište, a brza cesta kroz Župu i Konavle ne krene ozbiljno, ovakve kritike ostat će stvarne i utemeljene.
Kako sada stvari stoje, osim Božje providnosti stanovnicima hrvatskog juga još jedino ostaje nada u suprugu premijera Plenkovića, Anu Maslać, Dubrovkinju hercegovačkih korijena, možda upravo ona potakne realizaciju ponekog projekta kao dug prema svome dubrovačkom zavičaju.
Ivica Granić