Daniel Stegnjaić nije žrtva sustava. Prema svemu što znamo on je njegov korisnik. Hrvatska mu je nakon Oluje obnovila kuću, Europska unija i hrvatski porezni obveznici godinama su mu punili račune, točno 220.974,42 eura poljoprivrednih potpora od 2017. do kolovoza 2026. godine. Oko 250 ovaca, pašnjaci, ruralni razvoj, sve financirano iz fondova koje puni upravo ona država koju je, prema sumnjama istražitelja, odlučio spaliti. Uz njega su još dvojica hrvatskih državljana srpske nacionalnosti, i jedna Poljakinja. Desetak požara u dva dana. Upaljač. Alkohol. Suha trava uz cestu. Priznanja. Oružje pronađeno u pretragama. USKOK istražuje mogućnost terorizma.
Potpuni mentalni raspad
Ovo nije priča o velikoj geopolitičkoj zavjeri. Ovo je priča o mentalnom raspadu, o čovjeku koji živi od države koju, kako se čini, patološki prezire. Koji prima novac za zemlju koju pali, koji spava pod krovom koji mu je ta ista država podigla, a onda noću, pijan, ide paliti njezine maslinike, šume i pašnjake. Neki će kazati da je riječ o nezahvalnosti. Ma niti blizu, nema to veze s nezahvalnošću, riječ je o obliku niske, prljave i alkoholom natopljene mržnje, i osobe koja nije kadra nositi se s činjenicom da postoji hraneći se upravo onime što mrzi. Kakva je to konfuzija, kakav je to mentalni zatvor u kojem ta osoba živi? Svjestan je da mu je država obnovila kuću, Europa platila stoku, porezni obveznici financiraju njegovo gospodarstvo.
A onda on, umjesto da barem šuti dok jede, on uzima upaljač i krene spaljivati upravo onu zemlju iz koje crpi vlastiti život. U pitanju je, figurativno kazano, kružno gospodarstvo ludila, i to u svome najizvornijem obliku: Država ulaže, netko uništava, sutra će netko drugi tražiti sredstva za sanaciju. Apsurdno je kako za sve ovo nije potrebna nekakva velika urota, opasna strana tajna služba ili nekakav manifest. Memorandum. Dovoljni su tek promili, zaluđenost propalom ideologijom i mržnja koja je postala refleks. Hannah Arendt o tome napisala ključnu misao, kako je zlo često banalnije od ideologije. Ne treba ti grandiozni plan, ne treba sveta knjiga ni ratni barjak. Ništa od toga ne treba, često je dovoljno, kako rekosmo, nekoliko promila alkohola i čovjek koji je odlučio da mu je savjest nepotreban kućanski aparat.
Zlo banalnije od ideologije
U komentarima se često može čuti kako je riječ o piromanima, čak o bezazlenoj gluposti, kao nisu znali što rade, a alkohol je bio iskra koja je potaknula slučaj. Ali desetak požara, na desetak lokacija, prema prethodnom dogovoru, s oružjem u kući, nikako ne može biti bezazlena alkoholom natopljena glupost. Bez sumnje je riječ o svjesnom nanošenju štete zajednici u kojoj živiš, napadu na tuđu imovinu, na sigurnost, u konačnici na samu mogućnost normalnog (su)života u zaleđu Zadra.
A kada to rade ljudi koji su godinama živjeli od te zajednice, riječ ‘nezahvalnost’ ili ‘piromanija’ postaju i preblage i nejake. Promašene. Radi se o iskonskoj mržnji, koja je toliko duboka da ne može podnijeti ni vlastitu korist, mržnji koja jede iz ruke koju želi ugristi, otrgnuti. I nije riječ samo četvorci sada pritvorenih, u javnosti se već pojavljuju informacije kako se ne radi o izoliranom incidentu, i drugi su, također iz iste nacionalne skupine, bili umiješani u paleže diljem Dalmacije i zaleđa. Dok se sve ne dokaže na sudu ostaje sumnja, u redu, ali zar baš sumnja ne otkriva dubinu da postoje neki ljudi kojima je život u Hrvatskoj istovremeno i izvor prihoda i izvor patologije.
Žive u državi koja ih hrani, a mrze je toliko da su spremni spaliti čak i vlastita sela i zajedničku imovinu kako bi došli do zacrtanog cilja. Pupovac je rekao kako su palili i po srpskim i po hrvatskim selima. To je relativiziranje. Naravno da mržnja (često) nije selektivna, ona je totalna, uništava sve, pa i vlastito. Ali, ovdje nije riječ o tome.
Unutarnja pustoš
Suštinsko pitanje, dakle, je: Kakav mučan život moraš imati da bi mrzio državu koja ti je obnovila kuću i godinama ti uplaćivala novac? Kakvu duševnu pustoš moraš nositi da bi pijan, sjedeći u autu s upaljačem, odlučio da je suha trava uz cestu tvoj politički manifest?
To nije otpor, to je mentalni apsurd, raspad čovjeka koji živi od milosti sustava koji mrzi, koji taj sustav napada upravo zato što mu je omogućio život. Kao da netko jede kruh, a onda zapali pekarnicu iz koje taj kruh dobiva. Ako se optužbe dokažu s pravosudne točke gledišta biti će to još jedno kazneno djelo. Međutim, u širem kontekstu gledajući, ovo je poruka da među nama ima ljudi kojima Hrvatska nije domovina, nego tek privremeni hranitelj, kojeg treba kazniti. Ljudi kojima je 220 tisuća eura javnog novca premalo da bi prestali mrziti. Ljudi kojima je upaljač važniji od ovaca, krava, konja, od kuće, od vlastite djece koja bi jednog dana mogla čak i živjeti upravo na toj zemlji.
Živjeti bez neprijatelja
A hrvatska? Hrvatska će, kao i uvijek, gasiti. Obnavljati. Subvencionirati. I na kraju osnovati povjerenstvo. I dok se sve to događa bojimo se kako će opet netko sjediti pod krovom koji mu je država poklonila, primati novac koji mu je država uplatila, ali u glavi nositi isti ‘stari plam’.
Na žalost, postoje ljudi koji ne znaju živjeti bez neprijatelja! Čak i kad im isti taj neprijatelj puni frižider. Upravo u tom kontekstu treba kazati kako politika Milorada Pupovca, njegove stranke i srodnih udruga, u izvjesnoj mjeri pridonosi ovakvom stanju duha. Godinama se inzistiralo na pravima, na statusu, na povratku, na zaštiti, što je legitimno. Ali, gotovo nikada na katarzi! Nikada dovoljno jasno i dovoljno glasno o tome da značajan dio srpske zajednice mora proći kroz obračun sa sobom i vlastitom ulogom u ratu, s agresijom, zločinima, s propalom politikom koja je, u konačnici, dovela i do Oluje.
Umjesto toga beskonačno se ostajalo na formulacijama o ‘svim žrtvama’, o ‘podjelama’, o ‘potrebi za suživotom’, bez stvarnog zahtjeva za ‘unutarnjim pročišćenjem’. Takva politika, iako formalno osuđuje pojedinačne zločine, ostavlja prostor da ‘stara mržnja’ ne nestane, nego da samo pritajeno tinja prije transformacije u nešto drugo, u nešto što bi, nakon nekih novih tridesetak ili pedesetak godina, moglo ‘uzeti upaljač’ i paliti zemlju koja ga hrani.
Netrpeljivost koja traje
Na koncu i par riječi o klasičnoj piromaniji. Piromanija je bolest, impulzivni, nekontrolirani nagon za paljenjem, u konačnici medicinski definirani poremećaj. Dakle, bolest. U konkretnim slučajevima nema govora o bolesti, o poremećajima ili slično tome. Ovdje se radi o svjesnoj, hladnoj, patološkoj mržnji prema državi i narodu, mržnji koja, kako rekosmo, bira upaljač, bira lokacije, dogovara se unaprijed i pali zemlju od koje živi.
To nije dijagnoza! To je izbor za koji nema, a niti može biti, isprike. Na koncu bi valjalo postaviti i pitanje od kojega se strepi, a koje će se prije ili kasnije morati postaviti. Naime, je li mentalno stanje Daniela Stegnjaića i njegove družine samo izolirani incident, ružni izuzetak koji se može ‘otpisati’ na alkohol i osobnu patologiju ili je riječ o nečem dubljem i širem. O prevladavajućem stanju uma i duha značajnog dijela srpske zajednice u Hrvatskoj, poticanom i hranjenom dijelom iz Beograda, ali dijelom i iz Zagreba?
O tihoj, upornoj netrpeljivosti, koja nije nestala s ratovima, nego se samo prilagodila novim okolnostima. Danas prima potpore, živi pod obnovljenim krovom, glasuje, a u glavi i dalje nosi isti ‘stari plam’ prema državi u kojoj živi. Ako je slučaj Stegnjaić samo iznimka onda je dobro, Hrvatska može odahnuti. Ako nije, onda je problem daleko veći od jednog upaljača, nekoliko promila i desetak požara.