Piše: Vanja Zlatović
Odgovor na pitanje “zašto je ovo pitanje pogrešno”, mogao bi biti i odgovor na pitanje jesam li vjernik i na ono nerazdvojivo pitanje koje pita što znači biti vjernik… na jedan način svi su ljudi vjernici koji vjeruju, ili koji tvrde da vjeruju da znaju odgovor na pitanje postoji li Bog. Neki vjeruju, ili misle da vjeruju kako ne postoji Bog, to opet otvara pitanje što njima znači Bog, taj bog koji ne postoji. Često će to biti isključivo to da oni ne vjeruju u živu i dogovorenu spregu i autoritet ljudskih i religijskih zajednica na temelju privole božanske sile koja sudi ljudima i razvrstava ih u raj ili pakao, nekad i čistilište.
Oni tada dokazuju da je kler često bogat i da su ti ljudi debeli i voze dobre automobile, to nije nikako odgovor na pitanje postoji li Bog i vjeruju li oni u božansko. Već u okviru kršćanske istine je jasno da i taj koncept Boga nije zadovoljan svojim crkvama, eno samo kako Ivan u Otkrovenju o tome govori, dakle je sasvim vjerski na biblijski način ispravno tvrditi baš tako. Potom, tvrdeći da ne postoji Bog, oni često napadaju tradiciju, i to je sasvim kršćanski ispravno napadati, tako da je već ta argumentacija da nema Boga daleko od onog što misli da se zalaže.
Sve ovo vrijedi i za argumentaciju i stav da netko jest vjernik, zato da je vjernik jer živi i nosi identitet religijske kulture, možda i posti ili vrši obrede, ako da pitanje je i kakve pošto razne religije i denominacije tvrde da je samo njihov sljedbenik vjernik, a drugi da su šizmatici ili bezvjerci. Tako da pitanje je li netko vjernik sasvim promašeno i besmisleno, uglavnom ma što taj netko odgovorio.
Treba reći i da je pitanje vjere upravo pitanje vjere, emocionalnog i dubokog osjećaja a ne argumentacije i dokazivanja, arheologije ili povijesti, vjera ne traži potvrde od drugih, niti traži logičke i povijesne dokaze da se nije vjernik prevario, da Krist nije bio “rimski vojnik koji je umro u Indiji” nego da je baš bio to što tvrde izdavači i pisci biblijskih knjiga da su čuli apostoli i da je to Krist za sebe rekao, da je nedostajao na Uskrs kamen pred grobnicom i da je sve dalje tako bilo i jest kako molitva Vjerovanja kaže. Jedini odgovor i dokaz je u nama, ne u iskopinama i nizu svjedoka i rukopolaganja s certifikatom.
Argumenti za ili protiv vjerske istine se ne mogu niti rušiti niti graditi na tome, vjera je iskustvo i unutarnja borba kakvu ima svako dvonožno stvorenje. Konačno, Pavao se obratio, i to ne posredovanjem TV emisije ili nekog podcasta, nitko za sebe ne zna niti hoće li se obratiti kad se počne dimiti iz avionskog motora nad Ligurskim zaljevom i počne taj avion padati, ili će se posumnjati ako sad jest vjernik bar kako je Job posumnjao. Pa možda i sam Petar, jedan čvršći partizan ili ustaša ne bi zatajili Tileta ili poglavnika, Petar jest i to tri puta. Dakle smo na drugi način rekli da je to pitanje “biti vjernik” nemoguće sažeti i odgovoriti izvan vrlo mršavog “osjećaš li ovaj čas da postoji Bog, kao nadzemaljska i općenita sila stvaranja koja prati svijet u svom vremenu koje postoji”. Preintimno je to da bi se tek tako lako pitalo i odgovorilo.
Ali ja se osjećam vjernikom. Duboko u sebi se osjećam vjernikom, lošim vjernikom ali onakvim kakav sam znao biti i jesam, i s potrebom reći da u sebi osjećam jedno, da imam kome i čemu reći- ti me poznaš, bolje nego ja sebe. Ti jesi i vodi me kuda treba, i meni je to dovoljno. Ali ako je moguće, ne kako sam zaslužio nego kako se smiluješ. Kome reći? Pa jednoj vječnoj točki povjerenja i svrhovitosti koja čini i vrijeme i prostor stvarnosti iznad nasumičnosti i slučajnosti, sasvim svjestan da zarobljen u dimenzije koje mi spoznajno nosi ovaj materijalni oblik ne vidim i ne razumijem više od toga da tako mogu vjerovati kako sam opisao.
Vjerujem li da je ta točka utjelovljena u Isusa Krista? Ja je duboko i misterijem te dubine i spontanosti, osjećam tako. Nemam za to nikakvog dokaza, ne tražim da itko tako jednako osjeća, a ne bih se nikad usudio tvrditi da u tom čitavom pitanju imam neko pravo ili pogodnost na zemlji niti time neku dobru kalkulaciju za poslije ovozemaljskog, kao da je to dojava za sportsku kladionicu, niti tražim tako.
I ne mislim da je u osnovi Kutleša s time da je s druge strane oltara u nekoj metafizičkoj prednosti, dapače. Jer on može i počiniti više štete za ono u čije ime govori, ja govorim samo u svoje, škrbavo i neugledno, bespomoćno kao list na vjetru.
Ali to nije, niti to nije odgovor na pitanje jesam li ja vjernik. To je odgovor na pitanje osjećam li ja da postoji božanska egzistencija iznad i ne sasvim izvan naših pojedinačnih. Samo to kažem, da osjećam. Ne osjećam da je sve slučajno i samo neki kemijski i elektromagnetski splet okolnosti, i da je čovjek kakav sam ja i drugi ugledniji ili bolji od mene, vrhunac svega.
A jesam li u pravu, mislim da će ovisiti od toga osjećam li tako. To drugi put mogu obrazložiti, uz sav oprez i odricanje da time nešto nekom namećem.