Jučer je u Lisinskome premijerno prikazan igrano-dokumentarni film “Škabrnja” novinarke i redateljice Nade Prkačin. Uz mnoge poznate osobe iz javnog i političkog života promociji je nazočio i predsjednički kandidat Tomslav Jonjić. Tim povodom oglasio se na Facebooku i poslao političku poruku ponajprije generacijama koje dolaze, Objavu prenosimo u cijelosti:
„DOBRODOŠLI U MRTVO SELO“ – Jučer je u Lisinskome premijerno prikazan igrano-dokumentarni film “Škabrnja” novinarke i redateljice Nade Prkačin. Dojmljiv je to i trajan spomenik hrvatskoj boli, ali i hrvatskoj sramoti.
Jer pravda nije zadovoljena, istina je prešućena i iskrivljena, a ratna pobjeda nije okrunjena istinskom slobodom. Zahvalan sam gđi Prkačin na pozivu, prijatelju Marku Radošu, kao i simpatizerima s kojima sam razgovarao. Posebna mi je čast bila pružiti ruku g. Marku Miljaniću, zapovjedniku obrane Škabrnje, koji je izrazio potporu mojoj predsjedničkoj kandidaturi.
Što se filma tiče, on zapravo ostavlja bez teksta. Jedino što se nakon njega može reći jest da su nam potrebne doista hrvatske institucije, doista hrvatska povijest i doista hrvatska inteligencija ako želimo živjeti s ljudskim i nacionalnim dostojanstvom.
Naime, naša djeca i unuci moraju čuti kako, zašto i od koga smo se branili u tenisicama i s lovačkim puškama na ramenu. Moraju znati da se je u Škabrnji ubijalo nožem i metkom u zatiljak, i da se je Hrvate u osvit 21. stoljeća (na hrvatskoj zemlji i pred njihovim vlastitim obiteljima) tenkovima gazilo do smrti.
Da bude jasno: to nije nikakva stilska figura, nego činjenica koju potvrđuju iskazi svjedoka i zgnječene lubanje. Imovina je opljačkana, crkve i sakralni objekti uništeni, a čak ni groblja nisu pošteđena. Ljudska tijela bačena su u masovnu grobnicu, i to kod osnovne škole u „Mrtvom selu“, kako su tobožnji osloboditelji nazvali Škabrnju.
To su, dakle, posljedice jugoslavenstva i srpskog imperijalizma, i one se kontinuirano ponavljaju u 20. stoljeću diljem hrvatskih zemalja, ali i šire. Unatoč tome, postoje moćni i utjecajni krugovi koji bi nas u tu balkansku klaonicu na ovaj ili onaj način rado vratili.
Zato trebamo jačati institucije hrvatske države te moralno i intelektualno graditi hrvatsku mladež i hrvatsku inteligenciju. Trebaju nam državnici koji poznaju povijest i koji vode narod gledajući jedno stoljeće unaprijed, a ne jedan mjesec ili jednu godinu. Posebno to vrijedi za male narode na području gdje se prelamaju interesi velikih sila.
Zaključak: kako sijemo, tako ćemo i žeti. A što i kako sijemo, procijenite sami…