Saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto objavila je na društvenim mrežama drugi dio kako ga je nazvala, eseja o “Hrvatskoj kakvu smo sanjali, kakva jest i kakova treba i mora biti”.
Saborska zastupnica u svom najnovijem tekstu oštro proziva poduzetnike različitog spektra u Hrvatskoj.
“DIO II: KOME ODGOVARA BLOKADA INSTITUCIJA
Hrvatska je danas u sličnom stanju u kakvom se 80-ih godina nalazila tadašnja Europska zajednica, za čiju se funkcionalnost tada u političkim krugovima govorilo da je u ‘skleroznom’ stanju. Doista, državne institucije su – metaforički gledano – mišići, ili kralježnica jedne države. A ako su ti mišići u skleroznom stanju, onda to ima za posljedicu da se ta osoba teško kreće, te da nije u stanju samostalno obavljati ili izvršavati svakodnevne zadatke.
Ovdje treba odgovoriti – zašto te institucije ne funkcioniraju ako smo suverena država koja ima zakone i koja ima ljude koji te zakone provode, ili bolje rečeno, primaju plaću za taj posao?
Prvo treba odgovoriti na pitanje – ima li hrvatski narod uopće pravo na svoju nacionalnu državu? Odgovor na ovo pitanje dan je još 1991., referendumom na kojem su hrvatski građani, i to njih 94 posto, rekli da imamo pravo na tu državu. To nam je pravo potvrđeno od cijeloga svijeta – od UN-a do NATO-a i EU-a. Ako dakle imamo pravo na svoju državu, zašto to pravo ne konzumiramo i ponašamo se kao država?
Tko je onda odgovoran za kulturu ne-odgovornosti, te za nedvojbenu činjenicu da hrvatska država ne djeluje kao organizirana država?
Za ovo stanje, i to je u potpunosti neupitno, odgovornost imaju svi oni koji iz društvenog nereda u Hrvatskoj izvlače vlastitu korist. Potpuno je jasno da, ako, primjerice, uništite domaću proizvodnju rajčice, da će korist od toga imati uvoznik rajčice u Hrvatsku.
U Hrvatskoj su, na primjer, najveće tvrtke – ne one koje proizvode, nego one koje uvoze. Je li to normalno? Nije!
Tko su dakle profiteri današnjeg stanja u Hrvatskoj?
Jedan od tih jest, na primjer, Branko Roglić – kako se tvrdi, jedan od najbogatijih Hrvata i uvoznik različitih proizvoda u Hrvatsku. Stric tog Branka Roglića je Marko Roglić koji je bio šef splitske UDBE, a nakon toga menadžer u INA-i. Roglić je i prijatelj Stipe Mesića i sličnih moćnika.
Slična je priča o poduzetniku, također uvozniku, Emilu Tedeschiju, vlasniku ATLANTIC-a. Općepoznato je da je otac Emila Tedeschija, Svetozar, bio dio UDBE, KOS-a, ili kojih već službi u Jugoslaviji.
Možemo isto tako uzeti primjer vlasnika ADRIS-a, Antu Vlahovića, koji je isto tako bio partijski kadar kojemu je nakon njegove privatizacije u Nadzornom odboru sjedila kći Franje Gregurića, a njegova otimačina Croatia Osiguranja – koju mu je omogućio Slavko Linić – pokazuje o kojoj vrsti poduzetnika je riječ. Samo na ovoj privatizaciji hrvatskim građanima je ukradeno gotovo četiri milijarde kuna!
Država u kojoj se zakoni ne provode prema svima jednako, nije funkcionalna pravna država, a u takvoj državi nezaštićenima ništa nije moguće, a zaštićenima je sve moguće.
Takovo stanje ima implikacije na sve društvene segmente, pa tako i na poduzetništvo.
‘Uspješni poduzetnici’ nisu u Hrvatskoj oni najbolji, već su to oni koji su podobni i privilegirani. A to ima za posljedicu usporeni razvoj, ili izjedanje vlastite substance. Ono što hrvatski mediji prešućuju, a što je apsolutna istina, to je smješno niska razina stranih investicija u Hrvatsku.
Iako Hrvatska ima izvrstan zemljopisni položaj, iznimno dobro prometnu infrastrukturu, nas zaobilaze sve ozbiljnije globalne tvrtke kao destinaciju za velike investicije. Razlog je evidentan – kapital je ‘plašljiva srna’ koji ne dolazi tamo gdje ne postoji sigurnost, prije svega pravna.
U Hrvatskoj imamo turske investitore, pa čak i srbijanske investitore, ali jako malo Europskih investitora. Logika je jasna, tvrtci iz Njemačke koja je na burzi nije moguće plaćati provizije, ali Turcima ili Srbima je to uobičajeno. Tako je u zadarskom području ključni investitor Dogosh grupa, kojeg je Kalmeti doveo – ni manje ni više – Budimir Lončar. A taj prelijepi Zadar, sa svojom tisućljetnom poviješću, trebao bi imati nekoliko hotela s pet zvjezdica i nekoliko golf-resorta, ali ništa od toga nema. Jer, vladajuće strukture u Hrvatskoj sprječavaju zdravi i transparentni kapital. Jer, zdravi i transparentni kapital stvorio bi niz drugih poduzetnika koji ne bi bili ovisni o vladajućim strukturama, a takvi neovisni poduzetnici, koji imaju financijsku moć, tražili bi poštivanje zakona, a poštivanje zakona jest smrtna presuda za vladajuće korumpirane strukture u Hrvatskoj.
Upravo ovi primjeri pokazuju tko ima koristi od pravnog i društvenog nereda, a znamo tko su oštećenici – to je ogromna većina hrvatskih građana.
Pogledajmo, primjerice, pravosuđe, tj. odvjetnike koje se u javnosti nameće kao pravne stručnjake.
U Hrvatskoj se javnosti stječe dojam da imamo jako malo pravno-obrazovanih osoba, jer u javnosti i main-stream-medijima uvijek nastupa nekolicina odvjetnika, koji se proglašavaju velikim pravnim umovima. Manje-više, uvijek se citiraju stavovi Ante Nobila, Čede Prodanovića ili Jadranke Sloković. Svo troje su, pak, svoje znanje stekli su kao državni tužitelji komunističkog sustava bivše Jugoslavije. Čedo Prodanović je tako sredinom 80.-ih godina, kada se komunizam već počeo raspadati, otvarao istrage protiv svećenika zagrebačke nadbiskupije, jer su navodno ugrožavali ustavni poredak Jugoslavije.
Anto Nobilo je, pak, 1989. godine, kad je komunizam bio u općem raspadu, kao državni tužitelj tražio zatvor za Tuđmana, jer je kršio zabranu javnog nastupa. Inače, taj Nobilo je posebno kontroverzna osoba, koja kao odvjetnik prijavljuje smješno niske prihode, a istovremeno se prezentira kao investitor u ogromnim nekretninskim poslovima; sam je tvrdio da se na suđenja Perkoviću vozio u privatnom zrakoplovu, živi u ekskluzivnoj kući u elitnom dijelu Zagreba o kojoj je jedna europska televizija napravila reportažu kao uspješnoj i modernoj arhitekturi. Svatko si postavlja pitanje – odakle?
Koliko poreza je taj Nobilo platio? Koji su izvori tog bogatstva? Što se, pak, njegovog pravnog znanja tiče, njemački sudac dr. Manfred Dauster je na pitanje o određenim pravnim tvrdnjama Nobila izjavio: ‘Nobilo fantazira!’.
Znači, proglašavati komunističke tužitelje, koji su u naravi svoga djelovanja bili kršitelji osnovnih građanskih i ljudskih prava, uglednim pravnim stručnjacima, jest iz perspektive demokratski misleće osobe, perverzno i apsurdno.
Kao i u pitanju odvjetnika, identičnu situaciju imamo, primjerice, i u gospodarstvu. Groteskno je ponekad gledati kada mediji Radimira Čačića prikazuju kao gospodarskog stručnjaka. O dubioznim tragovima poduzetnika Čačića dao bi se napisati roman. Ali, kao i kod drugih spomenutih vinovnika, i Čačićev otac bio je tužitelj u bivšoj Jugoslaviji, i to za vrijeme Hrvatskog proljeća i progona nevinih studenata.
Kao i kod pravnika i gospodarstvenika, identičnu situaciju imamo i kod samozvanih političkih analitičara. Tako se uvijek pojavljuju Ankica Mamić, Krešimir Macan ili Žarko Puhovski.
Ankica Mamić je, primjerice, bila uhvaćena u manipulacijama sa sredstvima HBOR-a, a vrlo jednostavnom bi se analizom njezinih prihoda utvrdilo njezino poslovanje s državnim tvrtkama ili institucijama kao što su HBOR. Posljedica njezinog angažmana za državni aparat jest da su njezini nastupi uvijek obrana interesa moćnika ili vlade.
Krešimir Macan je, pak, samo od Grada Pule uprihodio četiri milijuna kuna. Možemo si zamisliti kolike prihode taj gospodin ima kada se uzme u obzir niz drugih gradova, ministarstva, državnih tvrtki i same vlade, za koje je radio. Kada bi se u Hrvatskoj primjenjivali zakoni kao, primjerice, u Austriji, onda gospodin Macan sigurno više ne bi mogao javno djelovati jer bi bio procesuiran zbog korupcije.
Što se, pak, Žarka Puhovskog tiče, riječ je doista o porazu demokratske kulture u Hrvatskoj, Puhovski bi u Češkoj ili Poljskoj bio osoba o kojoj bi se u javnosti diskutiralo kao moralno-etično neprihvatljivoj osobi. Jer, Puhovski je, u pravom smislu te riječi, bio cinker i lažni svjedok na suđenjima studentima u 1970.-im godinama. Lažni svjedok sedamdesetih bio je i lažni svjedok u ovome stoljeću, i to pred haškim sudom. No, za razliku od Jugo-suda, koji je na temelju njegovog svjedočenja utamničio hrvatske studente, Haški sud je njegovo svjedočenje proglasio nevjerodostojnim.
Na ova tri slučaja pokazuje se uvezanost sustava u koordiniranom manipuliranju javnošću. Mediji proglase neku osobu stručnom, naravno bez ikakovog argumenta, plaćen je novcima poreznih obveznika, i taj onda nastupa u medijima i hvali moćnike ili kleveće protivnike tih moćnika”, napisala je Vidović Krišto.