IZBLIJEDJELA MODRA BOJA DINAMOVA STADIONA
Od socrealizma i postmodernizma do aktivizma: Hoće li Dinamo dobiti svoj Modri hram ili će ostati blijedi spomenik estetike ružnog?
U čemu je problem, gdje je zapravo uzrok i što je temeljni razlog velikog nezadovoljstva navijača i BBB-a? Doista je bezbroj pitanja.
Ovdje se nameće jedno jednako bitno pitanje forme i duhovnog sadržaja, mirisa ozona i modre boje iznad Maksimira. Ta je modra boja gotovo zanemarena i malo spominjana; posve je izblijedjela u “bilo-sivu”, akromatsku nijansu odabranog rješenja.
U oksimoronu lude pameti, kod izbora najboljeg rješenja, nije se previše posvetilo arhitektonskoj i skulpturalnoj formi te oblikovanju otvorenog kubusa i njegova stapanja u kocke, oblikujući šahirani plavi hram što je nukleus hrvatskog nacionalnog naboja. To je konstrukcija one nesalomljive kralježnice koju nosimo još iz vremena komunizma, rišući po bilježnicama i udžbenicima, ta šahirana bijelo-crvena polja i plava boja bili su identitet Hrvatske.
Kao da se ni najmanje nije mislilo i vodila briga o bitnom elementu boje, a ovdje je to itekako važno.
U ljudskoj povijesti boja je ima svoje značenje i simboliku. Imala su je kraljevstva i carstva, religije, crkvena liturgija i političke ideologije, pa sve do modernih sportskih klubova poput Hajduka sa svojom bilom ili Dinama sa svojom modro-plavom bojom kao vizualnim kodom kojim se simbolički izražava identitet i pripadnost.
Sustav boja u heraldici i zastavoslovlju ima svoje značenje, svoju sociologiju i psihologiju boja. Ali ovdje je fokus ostao na već viđenom (ra)slaganju blijedo-sivog kubusa.
No, nije problem u „Pedeset nijansi sive“ (Fifty Shades of Grey).
Zakazali su Eros i Kairosov čuperak, zakazao je duh i modernizma i postmodernizma.
O tome je u svojoj knjizi Duh modernizma, u eseju Pogledi na postmodernu, pisao akademik Viktor Žmegač, raščlanjujući taj trenutak u povijesti kulture. Umjetnik nakon postmoderne više ne stvara iz ničega; on postaje kustos koji preslaguje, ironizira i citira već postojeće stilove. Originalnost više nije u samom obliku, nego u načinu na koji kombiniramo stare oblike.
U arhitekturi i vizualnim umjetnostima postmoderna je uvela načelo da je “sve dopušteno” (anything goes). Žmegač upozorava da u tom općem pluralizmu nestaju objektivni estetski kriteriji. Dakle, nastupaju razni slagatelji i sastavljači konceptualizma te aktivisti, “stvarajući” prostor vlastite ispraznosti.
Arhitektura tako prestaje biti u potrazi za čistom estetskom formom i postaje kolaž rastakanja i spajanja nespojivih povijesnih elemenata – poput staklenih nebodera s antičkim ukrasima ili arena i ovih ogoljelih betonskih ljuštura – pri čemu se s namjerom pleše na rubu nespojivosti lijepog i ružnog, bizarnog i profanog.
Svjedočimo i “evolutivnom” obraćanju Zvonimira Bobana te reakciji Andreja Plenkovića, u kom obojica reteriraju – Boban pred BBB-om, a Plenković pred građanima instinktivno prepoznaje otpor Bojsa te traži poništenje neponištivog, zaštićenog međunarodnim uzusima, pravilima, pravom i štatutom. Zvone se čupa iz neugodne situacije i špekulacija izražavajući razumijevanje i uvažavanje nezadovoljstva običnih navijača i BBB-a, zapravo pogađajući bit problema “Plavog doma”:
“Drage Dinamovke i Dinamovci, dragi naši članovi, poštovana grupo BBB! Desetljećima smo se svi zajedno nadali da ćemo sagraditi novi plavi dom, naš novi Maksimir…”
Nadali se sagraditi plavi dom?
To se nije dogodilo.
Opće je mišljenje kako bi natječaj trebalo poništiti, raspisati novi s novim odborom, komisijama i timom za provedbu.
S obzirom na osjetljivost projekta, potrebno je uključiti izostali širi dijalog, pozivom većem krugu kompetentnih i stručnih književnika, glazbenika, likovnjaka i arhitekata estetičara kulture i subkulture.
Tako bismo sigurno imali širi konsenzus i veći uspjeh od ovog uskog kružoka unaprijed određenih odabranika, kao u svemu i u svim natječajima…
U protivnom, imat ćemo problem, i to veliki problem s općom, ali i stručnom javnošću. On je zapravo ovdje zamršen u kvadraturu kruga u očitoj ispraznosti kubusa, u kom je posve izblijedjela ideja, pa i sama plava ideja.
Bezlični, blijedi kubus postao je tako objektom sprdnje – umjesto plave boje dobili smo bilu boju.
Navijači ovo doživljavaju kao urušavanje vizualnog i duhovnog identiteta, koje nije od jučer i nije počelo samo od Tomaševića.
Gotovo tri desetljeća maksimirski stadion stoji kao ruglo u širem centru grada Zagreba, kao zorni primjer spomenika nesposobnih političkih struktura i današnjeg sljepila aktivista estetike ružnog – Zapravo, “estetskog” nasilja nad lijepim i onim što jest estetika kao dar Božji!
Kipar Ivan Kujundžić