Predvidio sam: Danas živimo ono na što sam davno upozoravao
Davno sam govorio javno – propaganda srpskog obavještajnog podzemlja učinit će sve da Domovinski rat izjednači s NDH i ustaštvom. Nije to bila nikakva vidovitost, nego razumijevanje njihovih ciljeva. Tko želi srušiti temelje hrvatske države, mora najprije razgraditi istinu o Domovinskom ratu.
To se danas radi pred našim očima. Neki od vas misle da govorim o devedesetima. Ne. Govorim o jučer, prošli mjesec, prošlog tjedna.
Najprije – zamjena riječi. „Rat u bivšoj Jugoslaviji“, „građanski rat“ – sintagme koje smo čuli u nedavnom dokumentarcu prikazanom na jednoj nacionalnoj televiziji. Niti jednom riječju spomenuta srpska agresija, niti jednom – JNA. Samo „dvije strane u sukobu“.
Zatim moralna simetrija. Ovčara i Škabrnja u istom kadru s pojedinačnim osvetama nakon Oluje, bez konteksta, bez razmjere. A kad pitate gdje su snimke logora u Stajićevu i Begejcima, slijedi tišina. Zašto? Jer se u ovom narativu žrtva ne smije previše razlikovati od agresora – to bi pokvarilo „uravnoteženost“.
Treći korak – povijesna paralela. Nedavni istupi pojedinih „antifa“ aktivista na tribinama u Zagrebu i Rijeci tvrdili su da je 1991. „bila repriza 1941.“. Isto to slušamo od beogradskih „analitičara“ već desetljećima. Memorandum SANU-a 2 nije mrtav dokument – to je priručnik koji se provodi.
I onda, završni udarac – institucionalno legitimiranje. U medijima se pojavljuju „analize“ stranih nevladinih organizacija koje, selektivnim čitanjem haških presuda, impliciraju da je hrvatsko vodstvo vodilo „udruženi zločinački pothvat“. Kad pitate za razmjere i kontekst – odgovora nema, ali se etiketa lijepi.
Branitelje su proglašavali pijanicama, roditelje poginulih materijalistima, udovice ženama lakog morala, djecu poginulih narkomanima. Sve smišljeno od samih početaka, kako bi se slomila moralna snaga naroda i obezvrijedila sama ideja otpora.
Ovo nije teorija zavjere. Ovo je praktična, sustavna operacija. Cilj? Da vaša djeca u školskim udžbenicima jednog dana pročitaju da su „sve strane jednako krive“. Da Vukovar bude samo „tragično mjesto“, a ne simbol obrane. Da se Škabrnja spominje, ali uvijek s dodatkom „ipak…“.
U posljednjih nekoliko godina gledamo kako se taj narativ probija kroz dokumentarce, novinske kolumne i umjetničke projekte financirane javnim novcem. Isti novac koji su branitelji branili, isti novac kojim se danas financira izjednačavanje njih s onima koji su rušili njihove domove.
Zato danas ponavljam – istina se ne brani šutnjom. Branitelji su učinili svoj dio, sada je na nama da ne dopustimo da se njihova žrtva prekrije propagandnom maglom. Agresor ima ime i prezime, zločini imaju počinitelje, a Domovinski rat ima karakter koji nijedna etiketa ne može promijeniti.
Borba za Hrvatsku prestala je samo puškom – ali na sve druge načine ne smije prestati!
Ako to prepustimo drugima da tumače – jednog dana probudit ćemo se u zemlji koja se svoje pobjede srami, a tuđe agresije zaboravlja. A to neće biti Hrvatska za koju smo se borili.