Ljubav u doba vojske bila je teška za svih. Jedna od najvažnijih stvari u životu muškarca bila je odlazak u vojsku. Pogotovo zbog toga jer je svojim vojničkim stažom momak bolje ili slabije kotirao kod suprotnog spola.
Žene su itekako držale do muškarca koji je pozvan na služenje vojnog roka. Običaj je bio da svaki momak koji je pozvan u vojsku, na prsa stavi komad zastave trobojnice kako bi svi, a pogotovo cure, znali da je odabran za vojsku. Za one parove koji su bili prisilno razdvojeni vojnim rokom, taj period je vrlo teško padao. Pogotovo djevojkama koje su čekale i po nekoliko godina da se momci vrate kućama. Za onoga koji je odslužio vojsku, smatralo se kako je spreman i zreo za ženidbu.
No s druge strane, oni momci koji nisu bili u vojsci nisu imali velikih šansi kod žena. Naime, do takvih, koji su bili proglašavani nesposobnima za vojsku, djevojke skoro uopće nisu ni držale. Smatrale su da onaj tko nije dobar za vojsku nikako ne može biti dobar za njih. Ti momci su se nazivali „šakrti“, što je za njih bila najveća uvreda. „Škarti“ bi dobivali šanse kod djevojaka jedino kada njihov dragi ode na služenje vojnog roka.
Iz tog razdoblja kao ono što zauvijek ostane u sjećanju, osim samog vojnog roka, zasigurno je pisanje pisama između momaka i djevojaka. Momci su pisali dugačka pisma opisujući nove i nepoznate situacije u kojima su se nalazili, dok su djevojke dočaravale ogromnu tugu što nisu zajedno. Na kraju svakog pisma odisala bi nada da će ti vojnički dani brzo proći te će se uskoro opet vidjeti.
Kad je ljubav u doba vojske u pitanju, najteže je bilo onim djevojkama koje su već bile zrele za udaju, no rat im je pozvao njihove dragane u vojsku. One bi čekale dugo sve dok rat ne prođe, a s njim bi prolazila njihova mladost i najbolje godine. U međuvremenu bi se i momci i djevojke u potpunosti promijenili te bi se nakon rata često susreli dvoje nepoznatih ljudi. Najgore je ipak bilo onim djevojkama kojima je rat uzeo njihova dragoga, pa su tako ostale bez svojega ljubljenoga.
Kako svijet ubrzano napreduje danas se rijetko pišu ljubavna pisma. Ipak nadajmo se da ta ljubavna pisma, bila ona česta ili rijetka, nikada neće biti između vojnika i njegove mlade, već samo dvoje zaljubljenih. Da, ljubav u doba vojske je bila vrlo teška.
Pjesme koje su se pjevale
Cura žali svoga momka kojeg neće da odaberu u vojsku:
„Šta je tebi moja barabice, pa ti doktur ne da trobojnice“
Momci na odlasku u vojsku:
„Kiša pada, Neretva se muti, plači curo, odoše regruti“ ili „Zbogom škarti, odoše regruti, sada se vama otvaraju puti“
Razočarana djevojka poslije rata:
„Ratuj rate ako oćeš do vika, kad je moja poginula dika“ ili „Koso moja, borovina gusta, kome sam te koviljala pusta“