Zdravi bili dico moja
Danas je u Imackom srida. kako pruga ne vozi zamolija san malog Stipu Antukina da me otra ugrad. Kad je u Imackom srida mora se otić u grad. Mora, iđe se odkad znan zase. Dotra on mene do prvog semafora kad tamo zeleno svitli. Stander Stipe da vidim – velim ja Stipi, a on me čudno pogleda, prikobaci očima i zabeštima.
Stander Stipe da vidim kao svitli na crljeno – rečem ja rezolutno ko Hans na baušteli *69 kad sam stiga u Frankvurt. Stipe stade, ovi izanas pišće ko da su na onoj božemiprosti paradi dino oni gologuzani odaju i paradiraju.
Upali se crljeno.
Vozi Stipe dobro je! U nas još nije stiglo.
Šta u nas nije stiglo, pita Stipe jerbo mu ništa nije jasno. Ne prati dite pulitiku i ove izbore, zanima ga samo što će use, nase i podase. Koda sam ija bio drukčiji kasam bija kaion, sve se mislin..
Ne zna Stipe moje brige. Moran ti ja na kontrolu u doktura u Zagreb u sedmi misec i sve si mislin jadan štaću i kako ću. Čitam da će minjat đavlije semafore i ko će ga znat kad se smi priko teste. I vako nevidim kako triba, a još ako zelenom čoviku na semaforu stave suknju, a morebit stave što drugo da svitili i vako smeten ću se izgubit. Stra me brte i eto.
Sritnem ti ja u gradu susida gostijoničara Matu Digitrona i on mi veli da je Zagreb opet pocrvenija i da će na otim đavlijin semaforima sve minjati i da će umisto čovika bit srp i čekić.
Sve ih srpalo i čekićalo – šta mi to govoriš Mate nesrićo jedna. Veli Mate, čita na onom đavlijem intranetu.
Iz grada me potra Mate Digtron i ja opet sve ko nevirujen samom sebi i joped ko Hans na ruskoj fronti zapovidim Mati na semaforu – STANI!
Mate na kočnicu, škripa, vriska, ovi izanas se ucenat zaustavio, oma vidim biće belaja. Ikan Prkušin izađe iz auta uz psovke i beštimke vrcon Mati na prozor…
– Ma Mate aa…aaa. ma Mateee, čudeći se i šireć ruke poče svoju priču…
– Kriv je oni mali Tomašević iz Zagreba veli Mate Ikanu..
– Koji Tomašević, kako Tomšević,, jesmo mogli sad izginut svi, da nije umene u mercedasa bremza dobra…
– Pa Tomašavić i oni semafori u Zagrebu, ubacim se ja u razgovor pa smo tili vidit jel stiglo unas u Imacki
– Kaki semavor, iljadu ti semavora, oli ne vidiš da je zeleno, a luda svita reče Ikan Prkušin šireć ruke i pokazujuć na nas već dugačkoj koloni…
Dico moja, sve se nešto mislin da bi i u Imackom i u Zagrebu tribalo ukinut sve semafore i napravit kružne tokove pa nek kruže koliko god hoće, taće in smafori, taće, nek iđe kud i kad ko oće. Demokracija je.
Zdravi bili!