Na popisu nestalih Vukovaraca su i – četiri dječaka

0
52

MEĐU ŽRTVAMA VUKOVARA JE 34 DJECE

Otvoren je stalni postav izložbe s osnovnim informacijama o stradanju najmlađih žrtava Domovinskog rata u Vukovaru

U Pastoralnom centru sv. Bone u Vukovaru otvoren je stalni postav izložbe o 34 djece, najmlađih i najnevinijih vukovarskih žrtava u Domovinskom ratu.

Kako je rekao fra Ivica Jagodić, župnik Župe sv. Filipa i Jakova, njihova su imena prethodno stavljena u ukupni popis vukovarskih žrtava, no ovom su izložbom posebno izdvojeni jer i zaslužuju posebno i časno mjesto.

“Postavljene su fotografije i ilustracije prema kronologiji stradanja. Povezuje ih mučeništvo, odnosno crvena nit koja se provlači kroz cijelu izložbu”, naveo je Jagodić, podsjetivši kako se stalni postav temelji na sadržaju knjige “Mama, ne vidim nebo” autorice Ani Galović, kojom su obuhvaćene dostupne informacije o trideset i četvero poginule, nestale i ubijene vukovarske djece za vrijeme bitke 1991. godine na području Vukovara i rubnih mjesta usko vezanih uz grad, kao i sudbine djece ubijene za vrijeme okupacije tzv. SAO Krajine do lipnja 1992. godine.

Ova će izložba pridonijeti povijesnoj istini o stradavanju djece u Vukovaru, a autorica knjige Ani Galović naglasila je kako se godinama bavi istraživanjem bitke za Vukovar, no o poginuloj je djeci bilo najmanje informacija. Galović je 1991. godine bila šestogodišnja djevojčica, odnosno vršnjakinja nekih ubijenih mališana u gradu na Dunavu, pa je odlučila što je moguće više doznati o njihovim sudbinama, ali i općenito pokrenuti temu o djeci koja su stradala u Domovinskom ratu diljem Hrvatske koja je u javnosti malo zastupljena.

“Istraživanje je trajalo dvije godine. Trebalo je stupiti u kontakt sa svakom obitelji stradalog djeteta. Neka od njih su stradala u egzekucijama, neka od posljedica granatiranja. Četiri se dječaka i danas vode kao nestali, a kada i poslije skoro 30 godina slušate priče članova njihove obitelji, ne možete se ne vezati uz njih”, izjavila je Galović. Istaknula je kako je obiteljima bilo iznimno teško govoriti o ovoj bolnoj temi, no drago im je što se nakon toliko vremena netko sjetio zapisati poneko slovo o životima stradale djece i na taj im način napraviti trajan spomenik.

Na otvorenju izložbe bilo je više članova obitelji stradale djece. Jedan od njih, Željko Štefančić, stric je Martine koja je u dobi od četiri godine u ožujku 1992. ubijena u svom domu.

“Jako mi je teško o tome govoriti. Dao sam iskaz o toj kobnoj noći kada su ubijene Martina i njezina baka. Dok smo spavali, zapucali su nam po kući i prozorima. Uzeo sam Martinu u naručje i s majkom otišao u drugu sobu. Rekao sam im da tamo ostanu i krenuo otvoriti vrata na koja su lupali. Kada sam ih otvorio, bez riječi su ispalili rafal. Ranjen sam pao na pod, a njih dvije su odveli u dnevni boravak. Čuo sam majčin plač i rafal. Idućeg jutra kada sam uspio otpuzati do njih, obje su bile mrtve”, ispričao je Štefančić, navodeći kako su zločin počinili ljudi iz Borova.

OVA PRIČA JOŠ NIJE ZAOKRUŽENA

Ovom su izložbom ilustrirane žrtve djece, popis s osnovnim podatcima, odnosno navedenoj dobi u kojoj su izgubili živote, kao i načinu i lokaciji stradanja. Neki od njih su bili maleni i život im je brutalno prekinut samo nekoliko dana nakon rođenja, a nekima je nedostajalo tek nekoliko dana ili tjedana do punoljetnosti. Potvrđena su 34 imena, međutim povjesničari navode kako je to vjerojatno nezaokružena priča. Još uvijek nisu poznata posljednja počivališta za svu ubijenu djecu niti su počinitelji ovih zločina izvedeni pred lice pravde.



“Obiteljima je bilo jako teško govoriti o ovoj bolnoj temi, no drago im je što se nakon toliko vremena netko sjetio zapisati poneko slovo o životima stradale djece i na taj im način napraviti trajan spomenik” izjavila je Ani Galović – autorica knjige


IZVOR: glas slavonije
foto : Ani Galović

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here