Blagdan sv. Ivana Svitnjaka (24. lipnja), kako ga u Dalmaciji nazivaju, jer se uoči tog blagdana pale vatre (svitnjaci), glavni je godišnji folklorni datum ljetnog doba. Paljenje ivanjskih vatri zajedničko je svim Hrvatima i Slavenima, kao prastara svetkovina ljetne sunčane mijene zvane Kupalo ili Kupadlo. Kupadlo je kod Slavena bilo božanstvo zemaljskih plodina i žetve, a 24. lipnja bio je svečani dan kupanja ljudi i stoke, kao obreda očišćenja vodom kakav su prakticirali i drugi narodi. U Dalmaciji je to obredno kupanje ljudi i stoke bilo poznato, pa se taj blagdan naziva Sveti Ivan Kupavac. Ivanjske vatre tumače se kao simbol Sunca ili kao pomoć Suncu, s čim je u svezi i njihova očisna i apotropejska snaga.
Djeca su nekoliko dana prije blagdana skupljala drva za paljenje svitnjaka. Svaki zaselak imao je određeni prostor na kojemu su se svake godine palili svitnjaci. Oko vatre bi se skupili stari i mladi. Običaj je da se svitnjaci preskaču, a to čini mlađarija, a i starije su osobe, kad nestane plamena, prelazile preko pepela na križ. Vjerovalo se u iscjeliteljsku moć vatre i luga, tj. da liječe kostobolju, pa se izgovaralo:
Od Ivana do Ivana da me noge ne bolu.
Ako se netko od nazočnih uz svitnjak zove Ivan, taj je onda častio sumještane pečenim mesom, slaninom, vinom. Kako je to vrijeme i mladog žita, djeca bi, rjeđe odrasli, nabrala mladih klasova i pržila ih na vatri, te jela za sreću i obilje. Običaj je poznat i u Sinjskoj krajini.
U novije doba, umjesto svitnjaka za koje se palilo drvo, pale se automobilske gume, koje stvaraju gusti zagušujući dim i nemoguće ih je preskakati.