Profesorica "Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu", dramska spisateljica Biljana Srbljanović, objavila je na svom Facebook profilu da je prekinuta suradnja koju je imala sa listom "Blic" zbog teksta o patrijarhu srpskom Porfiriju.
Hrvatskoj javnosti ova profesorica postala je poznata ili da kažemo poznatija nakon nastupa na beogradskoj televiziji B-92 kada je jasno i nedvosmisleno srbijanskoj javnosti rekla istinu o svim ratovima koje je Srbija proizvela tijekom devedesetih. Video koji možete vidjeti na Facebook stranici Dugopolje.org do sada je vidjelo preko milijun ljudi,
Tekst je samo dijelom preveden na hrvatski, ali su ostavljene orginalne izjave šefa crkve Srbije Porfirija Perića
„Zbog ovog teksta Blic je danas ukinuo moju višegodišnju tjednu kolumnu i sa mnom prekinuo suradnju. Zahvaljujem se svojim neposrednim urednicima za godine strpljenja i poštovanja koje su mi pokazali, zahvaljujem se Mimi Mercedez na stihovima koje sam preuzela za ime kolumne, zahvaljujem se i Patrijarhu Porfiriju koji mi je danas još jednom pokazao šta srpska žena smije, a šta ne smije“, napisala je ona.
Srbljanović je objavila i tekst svoje posljednje neobjavljene kolumne “Patike za trčanje“, pod nazivom “Pravo lice”:
“Pokušat ću objasniti vam samo donekle šta se na njemu vidi, u namjeri da vas poštedim osjećanja ogromnog bijesa i strahovite tuge, koju osjetite kad gledate ovo.
“Sve na toj snimci, od vidno pripitog govornika, preko rasipničke gomile netaknute hrane nagurane pred njega, zveckanja escajga i čaša uzvanika koje jedu i piju u pozadini i njihovo praskanje u glasan smijeh dok ih Porfirije uveseljava poganim riječima kojima vrijeđa žene, sve to na ovom snimku vodi direktno u očaj, nevjericu i bijes.
Ne, nemam nikakva posebna očekivanja od “sveštenih lica”, osim da budu ljudi – pa kakvi god. Nemam ni od poglavara većinske crkve, osim da bude čovjek – makar kakav. Ali snimak na kome gledamo Patrijarha kako se – u danima neposredno nakon jednog od najstrašnijih zločina koji je ova zemlja ikada doživjela – raspojasano, afektirano, alkoholom ohrabreno, patološkom mržnjom obrušava na one najugroženije, ostat će zauvijek kao svjedočanstvo strašnog nečovještva.
“Istine radi, treba reći da djeluje kao da Porfirije ne zna da je sniman. Video zapis je nastao kamerom mobilnog telefona, koji je – kako se vidi – postavljen neupadljivo. Kadar samo manjim dijelom obuhvaća samog govornika, on se kameri ne obraća i gotovo je sigurno da je nesvjestan nje. To u stvari i nije olakšavajuća okolnost, ona, naprotiv, govori ili da autor snimke ne vidi ništa sporno u Patrijarhovom ispadu i smatra da ju svi trebaju shvatiti kao nešto pozitivno, ili je ovo Porfirijevo pravo lice koje od javnosti skriva, a koje je netko poželio da konačno otkrije svijetu. U oba slučaja nikako nije dobro.
“Na dotičnoj snimci dakle, Porfirije zasjeda za stolom, pred posluženom pravom gozbom, u pitanju je, rekla sam, očito neko slavlje, a u danima kad nam je zemlja zavijena u crno. Na stolu je servirano bogatstvo – meso, meze, bijeli mrs, ovali hrane, aranžmani cvijeća, čaše ispijenog vina, u Patrijarhovoj je ostao još samo jedan neiskapljeni gutljaj.
“Porfirije se obraća prisutnima, ali to nije klasični govor, više je nekakav scenski čin, gotovo performans, on nastupa pred ljudima koji žvaću i loču, a tonom potpuno drugačijim od onoga kojim se predstavlja u javnosti. Ni traga od uloge smirenog, dostojanstvenog, makar licemjerno suzdržanog vjerskog poglavara kakvim se predstavlja vjernicima, Patrijarh je ovdje sasvim bez maske.
Crven u licu, povišenog tona, prostačkog rječnika, mašući rukama, sa dramskom afektacijom, imitiranjem ženskog govora, pauzama u kojima iščekuje odobravanje i smijeh, on, vjerojatno pripit, vodi zamišljeni dijalog sa neprisutnim ženama na koje se s mržnjom obrušava mjesecima. I njih (to jest – nas) povezuje sa zločinima pod kojim cijela zemlja posrće. U danima ukopa sedam djevojčica ubijenih u osnovnoj školi, u danima kada se više ni ne bilježi svako brutalno ubojstvo žene u partnerskom i obiteljskom nasilju, u danima općeg očaja i najdublje tuge koju osjeća svatko tko je iole čovjek, zajapureni poglavar crkve, u toku velikog žderanja, za stolom gotovo karikaturalne dekadencije, bljuje govor patološke nepatvorene mržnje prema žrtvama.
“‘Bitango jedna’, ‘jadnice’, ‘nesretnice’, ‘došla si na jasle’, ‘bedo jedna’, ‘plakao bih, vrištao od muke kad mi kaže žene su ugrožene’ riječi su koje je nam je Patrijarh uputio preko ovala pečenja. Za val nasilja, epidemiju femicida, nezapamćen zločin djeteta nad djecom, on je okrivio upotrebu noćnih krema, vanjsku higijenu tijela, sociologe i psihologe nazvao demagozima, pred nasiljem nad ženama sebe nazvao žrtvom, okrivio narod za zločine koje preživljavamo, jer se nije obratio bogu. ‘Da l ste pomisli da je potrebna i pomoć božija da l ste pomislili da treba da se saobrazavamo jevanjdjelju hristovom nego i kada gori i kada je požar kad ne znamo kud ćemo i gde ćemo, ni tada ne možete da dodjete sebi i kažete gospode pomiluj’ riječi su koje je Patrijarh odabrao da utješi roditelje mrtve djece i djecu mrtvih žena, optužujući ih za zločine čijih su žrtve.
“Da se majka nije mazala pomadu na lice, nego da se molila pred spavanje bogu, kako je ukorava Patrijarh, dijete sada ne bi u grob spuštala, je li to? Da je nastavnica u koju je pucao ubojica, sebe zvala ‘nastavnik’, kako se Porfirije opsesivno protivi ženskom rodu u jeziku, da li bi je metak zaobišao, duhovniče? Da li je to ‘saobraženje jevandjelju Hristovom’ o kome ovaj monah govori ili je, naprotiv, pravo lice dekadentne, zadrigle, najedene, napijene, bahate, muške mržnje zbog koje je Hrist zapravo stradao”, navodi se u tekstu Biljane Srbljanović.
