PAD NEPOKORNOG SIMBOLA NACIONALNE BORBE
Danima prije historijske Skupštine GeeNKa Dinamo, a koja to do sada nije bila historijska, čitali smo o bitno pojačanim aktivnostima gospodina Zdravka Mamića, koji se umiješao i izravno pokušao odrediti športsko – političku budućnost kluba, a time i cijele bulumente vlastitih pristaša. A onda su dramatične vijesti stigle z Sheratona.
Gospodin Mamić, koji je položaj napustio ne u trenutku neobičnoga nadahnuća nego pred nuždom eventualnog pritvaranja, svoje pristaše, doznali smo, otvoreno je suočio s ultimatumom: nastavite borbu za Dinamo, ili odlazite. Lova nije problem. Navodno se Mamić nikada prema pristašama nije ponašao tako agresivno. Njegova trenutna agresivnost svakako nije historijski iskorak iz regularnoga konteksta odnosa njega prema podređenima, ali je svakako znakovita.
Panični pokušaji restauracije moći
Protekli događaji pokazali su nam koliko je situacija za njega doživljajno ozbiljna. Zaključio je kako mu se crno piše ne uspije li obnoviti svoj utjecaj nad Dinamom, ali i šire, i u tim paničnim pokušajima restauriranja osobne moći čini se da je počeo gubiti osjećaj za mjeru i poštivanje osnovnih kodeksa. Iako mu je psihološki možda teško prihvatiti tu spoznaju, na njegovu žalost situaciju danas doista vodi Mirko Barišić, a ne on.
On je bivša veličina koja se povukla u hinjenu mirovinu, iz koje nakon nekoliko godina opet pokušava glasno izići, neprestano suočavajući naciju s izazovima i enigmama povezanim s njegovim likom. Zašto? Kakvi ga demoni moći ili nemoći tjeraju da se od bivšega gazde pretvara u sadašnjega gnjavatora? Prije nekoliko mjeseci kategorički je tvrdio kako Dinamo napušta zauvijek. Ostavljao je dojam kao da će se skrasiti u svojim vilama i posvetiti, recimo, proučavanju vrtlarstva, no kasnije je najavljenu kreativnu dokonost, začinjenu zanimljivim angažmanom s izvjesnom hercegovačkom ljepoticom iz Ljubuškog, još izravnije zamijenio misijom rušenja Mirka Barišića
Zdravko Mamić se ponaša kao da je i dalje šef Dinama. Za ritualnu naznaku svoje obnoviteljske moći htio je iskoristiti zadnju skupštinu Kluba, pojavivši se u Sheratonu putem nekoliko svojih klonova: Zorića i Rožića, a u prvom redu sjedio je i njegov brat Stojan, kao poruka da nitko od njegovih ne bi slučajno propustio registrirati znakovitu prisutnost njegove krupnosti.
‘Mene se nije moguće riješiti’ glasila je njegova suptilna poruka Barišiću i članovima, potpuno suprotna poruci koju je uputio u trenutku svoga povlačenja na zadnjoj konferenciji za medije u Mostaru. Strka i ultimatumi kojima je zadnjih dana podvrgnuo vlastitu sljedbu nesumnjivo otkrivaju začuđujuću ranjivost njegova položaja u vezi s akcijama protiv njega, ali i dramsko – psihološki obrat bez premca na hrvatskoj športsko – političkoj sceni
U vrijeme dok je obnašao funkciju gazde kluba bio je u iznimno dobrim odnosima s premijerom Sanaderom, te je slijedom logike bilo jasno kako Vlast nije mogla voditi nikakvu bitnu borbu protiv korupcije u športu, jer ona bi po definiciji ugrozila upravo Mamića, a neizravno i ponekog u vrhu HDZ-a.
To naglašavamo, a to je ujedno i smisao ovoga osvrta, jer Zdravko Mamić, unatoč svim svojim sposobnostima, nije prepoznao trenutak kada je trebao dragovoljno demisionirati, a prije toga je mogao, ako je htio zadržati moć i utjecaj, na mjesto predsjednika kluba instalirati nekoga tko bi bio kompromisno rješenje za sve: za njega, za politiku i za BBB-e. Umjesto toga tvrdoglavo je nastavio udarati glavom u kineski zid, tako što je krenuo u rat protiv sviju, u njegovom slučaju svakodnevna produkcija neprijatelja bila je strahovita
Sam protiv navijača
Danas je jasno kako je životinjskom upornošću, besmislenim potezima a naročito promašenim primitivizmom na konferencijama za medije, doveo u pitanje čak i smisao cjelokupne svoje prijašnje aktivnosti. Najprije je otvaranjem fronte prema BBB-ima pogazio sve principe za koje se ‘energično’ zalagao i pred nacijom i pred svijetom, i to ‘cijeloga života’. Tko je i kada protiv navijača izišao kao pobjednik? Nitko, nikada, nigdje!
U takav otvoreno neprijateljski odnos prema navijačima, kao i prema nekim bivšim saveznicima koji su njegovu nekadašnju retoriku i logiku pretvarali u praksu, može se upuštati samo osoba koja je izgubila svaku orijentaciju. Sada mu je preostalo da igra na sve ili ništa, jer su mu životni interesi esencijalno ugroženi
Mirko Barišić bio je Mamićev izbor
Mirko Barišić bio je njegov izbor! Upravo taj izbor svojevremeno je izazvao konsternaciju kod znatnog dijela Dinamove navijačke populacije, također i kod potpisnika ovog osvrta, jer je svatko tko imalo prati situaciju znao o kakvom se profilu čovjeka radi. A radi se o bivšem istaknutom članu jugoslavenskih političkih i tajnih struktura, kojega je 1994. godine zagrebačka oporba, tijekom trajanja tzv. zagrebačke krize, predsjedniku Tuđmanu predložila kao kandidata za gradonačelnika grada Zagreba. Što je pokojni predsjednik s gnušanjem odbacio.
Nakon toga politički klan Franje Gregorića instalira Barišića, starog prijatelja iz Beogradskog Genexa, na čelno mjesto hrvatske ispostave Simensa, a malo iza Mamić ga poziva i nudi mu čelno mjesto zagrebačkih modrih. Što ovaj prihvaća. U to vrijeme komplot između preživjelih filojugoslavenskih struktura, s jedne strane, te korumpirane i nedorasle ruralne desnice s druge, bio je ustaljena praksa u športu, još više u politici.
Spomenutim dealom bili su, dakle, zadovoljni svi, od Gregorića i bivših kriptoboljševičkih struktura, koji su svoj utjecaj nakon rata ne samo obnovili nego i proširili, do lopova i kriminalaca koji su se voljeli lažno predstavljati kao ‘desničari’, a zapravo je često bila riječ o klasičnim lopovima i notornim kriminalcima. Za iskrene i poštene pripadnike desnog političkog spektra tu nije bilo mjesta, njima je ostalo da zauzmu stranu na način da brane ‘svoje’, to jest ‘naše’ lopove, često na taj način kompromitirajući upravo sebe.
Sitni otpravnici poslova
Postojao je u toj priči i stanoviti broj raznih marginalnih lumperproletera, skitnica i prosjaka koji su tražili milostinju od gazde, stanoviti Marčinko na primjer, zatim Zorić ili Rožić, vjerojatno su mnogi obilno nagrađivani za vjernost, ljudi su se snašli, poznato je, naime, kako je teško ‘vrcati med, a ne polizati prste’. No, oni su u pravilu funkcionirali kao dobri otpravnici razmjerno marginalnih poslova, a na svojem su području maksimalno štitili Mamićeve interese.
Najgore su u cijeloj priči prošli poneki bivši uspješni igrači, čiji transferi u ono vrijeme nisu bili Bog zna što, ni izdaleka izdašni kao danas. Mnogi su od njih, za novac ili za namještenje u klubu, imali zadatak držati komunikacijske kanale prema raznim ciljnim skupinama, recimo prema purgerima, ili prema bivšim braniteljima, ili drugim konzervativnijim društvenim slojevima, često žrtvujući osobnu popularnost u ime sljedbe, ne razmišljajući dugoročno
Sam ga odabrao i doveo u klub
Unatoč raznim upozorenjima kako ‘s vragom tikve nije pametno saditi’, posebno ne s opskurnim likovima poput Mirka Barišića, jer Tata, kako mu i dan danas tepa Mamić, osim što nema posebnu karizmu, background mu je krajnje suspektan. No, unatoč svemu Mamić ipak računa na Barišićevu suradnju, da ne kažemo poslušnost, te ga postavlja za prvog čovjeka kluba, pretpostavljajući nesumnjivo kako taj simpatični starac ne može prerasti u lidera sposobnog za bilo kakve (kontra)revolucionarne pothvate općenito, a naročito ne protiv njega.
Mamić je zaključio kako će uz Mirka Barišića luksuznu penziju provoditi u miru, koju će mu osigurati, osim Barišića, i drugi pozadinski klupski kontrolori. Kako naivno, i kako glupo. Na njegovo iznenađenje, dogodilo se suprotno. Mirko Barišić, taj prividno bezopasni prodavač stereotipnih fraza poput recimo kako je u Dinamu tek ‘volonterski’, postao je na javnoj sceni neusporedivo jači od Mamićeve mreže, zahvaljujući u prvome redu činjenici kako njegova, dakle Barišićeva, mreža permanentno funkcionira gotovo pedesetak godina, i nikada je nitko nije uspio razbiti, i oduvijek je imala sve pravosudne, ili bilo koje druge imunitete.
Nameće se pitanje je li Mamić, kada je Barišića uzimao za ključnog saveznika, doista znao, na primjer, kako je Barišić većinu svog radnog vijeka proveo u Beogradu, kao namještenik KOS-ove ekspoziture Genex? Ispostavu Genexa u Moskvi, koja je obavještajno držala vezu s SSSR-om, vodio je glavom i bradom Franjo Gregorić, kasniji hrvatski premijer, koji se, gle čuda, pojavio u Sheratonu kao promatrač na spomenutoj skupštini. Nije li njegovo pojavljivanje svojevrsna poruka?
Što je tog mirnog starca, koji se dugo nije pojavljivao nigdje u javnosti, odjednom natjeralo da iz topline vlastitog doma dojuri na sjednicu skupštine? Je li Skupštini nazočio i bivši agent jugoslavenskih tajnih služni, kodnog imena Boris, i koja je njegova uloga?
Je li moglo biti drugačije
Mamić je pukao u trenutku kad je spoznao skrivenu snagu Barišićeve mreže, a to je shvatio tek nakon što su namjere i ambicije Mirka Barišića, i ekipe oko njega, postale bjelodane. A tada je za Mamića bilo prekasno. No, pravo je pitanje je li priča mogla završiti drugačije.
Po našem mišljenju – nije. Jer, ako s jedne strane imamo sina gastarbajtera, osobu koja nikada nije pripadala jugoslavenskim niti političkim a ni tajnim strukturama, a koji u svojoj bahatosti ne želi tražiti niti prihvatiti savjete onih koji znaju i umiju, i koji se cijeloga života krvavo borio za ‘svoj dinar’, a s druge prekaljene stare komuniste i slične bitange obučavane u tajnih podrumima KOS-a i KGB-a, koji usput budi rečeno raspolažu enormnim sredstvima, onda rasplet i nije mogao drugačije završiti.
Potpuno isti scenarij odigran je i na polju hrvatske politike. Nema sumnje kako je Mamićev ego pretrpio drastičan udarac, jednako kao i njegovi interesi. U osobi od koje je očekivao trajnu skrivenu poslušnost dobio je najgoru konkurenciju. Sva bivša savezništva i obziri koje je imao prema Barišiću potisnuti su u zaborav.
Njegov neobuzdani južnjački temperament počeo je dominirati nad njegovom racionalnošću, pred javnost je istresao cjelokupnu frustraciju koja ga opterećuje, jer mu je Tata zabio nož u leđa. Akcija države protiv Zdravka Mamića, na njegovu žalost, ne može biti zaustavljena.
Hipotetički, kada bi se svi postupci nekim čudom prekinuli i obustavili, za Europu bi to bila šaka u oko, to jest poruka kako se Hrvatska vraća na staru liniju zataškavanja kriminala, a to premijer Plenković, kronično ovisan o Briselu, nikada ne bi dopustio.
Što je ostalo od Mamićevog autoriteta
Sve je to više biznis i cirkus, nego šport. Mamićevi izgledi kako bi mogao obnoviti svoj utjecaj gotovo su nikakvi, bez obzira što njegova agresija ponegdje uživa određenu podršku. No, što je realno ostalo od tog Mamićevog autoriteta?
Ništa bitno više od motiva za jednu dobru političku burlesku: uznemireni bivši moćnik sanja o svojoj nekadašnjoj moći. Pozivanje na ovo ili ono, uz izvrtanje temeljnih načela povezanih s visokim društvenim dužnostima, u slučaju gospodina Mamića pokazalo se neproduktivno.
Čak i da je u Zagrebu, i da je još uvijek na položaju, mora znati kako su procesi uhvatili maha, a njegove sitne pobjede u perspektivi će se pokazati kao labuđi pjev jedne hipokritske birokratske skupine, koja se preko bivšega vođe pokušava vratiti u svoje sretne dane.
Na koncu valja postaviti i pitanje: što će biti s Dinamom? Hoće li ostati ono što je oduvijek bio, nepokoreni simbol nacionalne borbe i svijetlo koje je svijetlilo i u najmračnijem mraku jugoslavenskog boljševizma. Ili će ga, skupa sa ekipom, preuzeti stanoviti tovariš Boris, koji se nakon godina izbivanja poput vampira pojavio na skupštini.
Nešto slično kao što su nam razni tovariši preuzeli i oteli Domovinu. Što im i nije bilo teško, jer su nam Domovinu u raznim fazama njenog postojanja, u mnogim formama i pojavnostima čuvali i branili – razni Mamići.
Scenarij bi mogao ići u smjeru da Dinamo nakon preuzimanja postane novi Hajduk, a onda je na redu završni udarac: hrvatska nogometna reprezentacija.
dr. sc. Ivica Granić
