[NA DIDOVINI] Šimić

0
457

Prezime je nastalo od hipokoristika (grč. hipokoristika, hrv. umiljenica, imenica od milja) Šime ili Šimo osobnog imena Šimun, kako u Hrvata glasi židovsko ime Simon. Dakako, moglo je nastati i od ženskog osobnog imena Šima.

Šimići nisu istog krvnog podrijetla, postoje najmanje tri grane ovog roda: livanjsko-cetinjska, zapadnohercegovačka-imotska i duvanjska (roškopoljska). O brojnosti ovog starog i znamenitog hrvatskog roda svjedoče brojni rodovi koji su nastali od Šimića: u Cetinskoj krajini: Dinarine, Gugići, Gulići, Galići, Šiške, Stonošići (Stonosići), Zeljke, Buskači i Burtruci; u Hercegovini: Iličići, Žulji, Pralasi, Božići, Bilići, Biloši, Petrilji, Dedići, Koromani, Perići i Čorapovići.

Najprije o livanjsko-cetinjskoj grani, kojoj pripadaju i dugopoljski Šimići, zabilježeni su u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine: 10-člana obitelj Nikole Šimića i dvočlano kućanstvo udovice Jele Šimić.

O doseljenju Šimića iz Livna u Sinj i njegovu bližu okolicu J.A. Soldo je zapisao: „Jedna od brojnih obitelji bila je i Šimića. Ona je stigla iz Livna i ne spominje se u Bosni i Hercegovini 1743. godine jer su vjerojastno svi se preselili. Njima je Mocenigo 24. listopada 1697. godine potvrdio 15 kanapa zemlje koje su već obrađivali i jedan kanap ispod kuća u Sinju. Kako su zemlje u Glavicama bile podijeljene zaslužnim pojedincima, nije ih bilo dovoljno za obično stanovništvo. Harambaša Nikola Jadrijević i Jakov Šimić (30 članova) obitelji dobili su 1697. godine šumu u Gljevu, na Prologu, i to od Korita do potoka Kosinca iznad zemalja harambaše Tomaševića“.

U zemljišniku iz 1709. godine ubilježeno je 6 Šimića obitelji. U banderiji harambaše Jakova Jadrijevića: Jure (10 članova), Stipan (7) i Grgur pok. Frane (4), a u banderiji Mate Žanka: Mijo (26), Luka (3) i Stipan (2). također je zabilježeno da su se zbog nepoznatih razloga dvojica braće Šimića, Mijo i Martin, vratili u tursku Bosnu.

Iz ove su grane i kninski Šimići, o kojima je poseban spomen ostao o fra Anti Šimiću, koji od 1729. godine pa do smrti 1743. godine obnašao dužnost župnika u Vrlici, ali je i zapisano da je bio i „eximus cantor et organista“, vjerojatno na orguljama u crkvi u Sinju.

Hercegovačko-imotski Šimići se ubrajaju među znamenite stare hrvatske rodove. „U starini su se prezivali Vojnići, po kojima se prozvalo i sadašnje selo Vojnić pokraj Ljubuškog. Da su Šimići doista nekoć bili Vojnići, doznajemo u starim maticama u Tučepima, koje su započete 1662. godine i u kojima se već od njihova početka nalazi upisano njihovo dvojno prezime Vojnić alias Šimić i obrnuto. Šimići su iz svoje matice u Vojnićima prešli u obližnje selo Ružiće nakon što su stari Ružići odselili u Dalmaciju, dotično u Podstranu između Omiša i Splita, a odatle u oslobođenu Sinjsku i Drnišku krajinu“. Razlog zbog kojeg su Šimići napustili Vojniće je „što je neki Vojnić iz mostarske okolice ubio Turčina i pobjegao u Primorje i nastanio se u Tučepima, u komšiluk Šimića“.

Iz Tučepa Šimići najprije sele u Ružiće pokraj Gruda, a zatim u mnoga mjesta zapadne Hercegovine (Grude, Drinovce, Bijakoviće, pokraj Međugorja, Tihaljinu, Podljubuški, Radišiće), te u Šujicu pokraj Tomislavgrada, na kuprešku visoravan i u Imotsku krajinu (Proložac, Biorine i Vinjane).

Od grudskih je Šimića (zaselak Alagovac) i posljedjni hrvatski hajduk Andrija Andrijica Šimić, sin Ivana Šimića i majke Ive Milas iz Tihaljine, rođen 1833. godine. Za intezivna hajdukovanja žestoko se sukobljavao s turskim i austrijskim vlastima i progoniteljima iz obje države. Uhićen je na prevaru i osuđen 1872. godine na „tešku dosmrtnu tamnicu“. Izdržao je 31 godinu u koparskom zatvoru, pomilovan je, umro je 1905. godine, hrvatski ga puk iz Hercegovine i Dalmacije slavi kao dosljednog zaštitnika sirotinje i nepokolebljivog borca protiv turskog zuluma. Opjevan je u brojnim narodnim pjesmama.

Od drinovačkih su Šimića poznati i priznati hrvatski književnici braća Antun Branko i Stanislav Šimić.

Šimići u Roškom polju pokraj Tomislavgrada (u vrijeme pisanja knjige 2002. godine, obitavalo je 8 obitelji) nisu u krvnom srodstvu s ostalim Šimićima, jer su nastali od starosjedilačkog roškopoljskog roda Kolaka, čije su dvije obitelji s 45 članova zabilježene u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragičevića 1741./42. godine.

Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi 19 obitelji i 81 osoba s prezimenom Šimić, a prema obiteljskim nadimcima dijele se na: Jokiće (Tonkoviće), Mažiće i Velike Šimiće.