[NA DIDOVINI] Tomaša

0
504

Prema popisu koji je zabilježen u knjizi izdanoj 2002. godine, u Dugopolju živi 4 obitelji i 11 osoba s prezimenom Tomaša.

Prezime je nastalo od osobnog imena Toma, koje je aramjeskog podrijetla i znači “blizanac”. U grčkom se javlja kao Thomas i Toma. Ime se širilo kultom apostola (nevjernog) Tome, i to u naše primorje za bizantskog vremena. Pojavljivao se u dva oblika: Tomas, od kojeg su prezimena Tomas, Tomasović, Tomaš, Tomaša te Toma, od kojeg su drugi likovi bez sufiksa š. A hrvatsko “ime Tomislav nije svetačko već narodno (od glagola tomiti, dakle onaj koji tomi, prigušuje, utažuje slavu)”. Hipokoristik tog imena Tomo, Tome često se u prezimenima miješa sa svetačkim Toma.

U Dugopolju je u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine zabilježena 6-člana obitelj udovice Kate Tomaške, što znači supruge nekog Tomaš(ević)a. U ovom slučaju prezime je nastalo od imena Tomaš (Kata Tomaš-ka), ali tako da je u konačnici uzet poimenični genitiv Tomaša, pa je to vjerojatno razlog da je ovakav oblik prezimena Tomaša zastupljen jedino u Dugopolju. Doduše J.A. Soldo bilježi prezime Tomaša u Čaporicama pokraj Trilja koje se javlja 1725. godine, dakle kao i u Dugopolju.

Budući da su dugopoljske Tomaše dio roda Tomaševića koji je danas najbrojniji u Cetinskoj krajini i Makarskom primorju, najprije ćemo o njima, a pouzdano je utvrđeno da su u Brnaze, koje su se tada zvale Oton, doselili s duvanjskog područja u vrijeme seobe pet tisuća Hrvata katolika s područja jugozapadne Bosne 1687./88. godine. “Jakov Tomašević iz Duvna (harambaša po kojem je nazvana istoimena banderija iz Otona, Brnaza – A.I.) preuzeo je kulu i 50 kanapa plodnih oranica. On je u borbama bio zarobljen, pa je molio mletačkog dužda Silvestra Valiera da ga se oslobodi što je dužd 9. listopada 1697. godine i naredio općem providuru. Tomašević je 1698. godine dobio zemalja i u Gali, selu preko rijeke Cetine, a koje su kasnije više puta potvrđene. Još 1687. godine (28. svibnja) Jakov se tužio da mu mnogi ometaju mirno obrađivanje polja, što je opći providur strogo zabranio”.

O harambaši Jakovu Tomaševiću još nekoliko podataka: 11. svibnja 1691. godine dobio je rješenje o mjesečnoj plaći od 10 dukata; dio zemalja od venecijanskih vlasti dobio je 1691. godine, a 10 kanapa livada, koje je ranije posjedovao Mehmed-aga Ćurčijić, dobio je 20. srpnja 1720. godine, te se s više od 120 kanapa livada i oranice uvrstio među najbogatije pojedince u Cetinskoj krajini.

Tomaševića nema na duvanjskom području u popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragičevića 1741./42. godine pa se može zaključiti da su svi odselili u Cetinsku krajinu, što je bilo uobičajeno za rodove iz kojih je harambaša, jer su u Eminovu Selu pokraj Tomislavgrada zabilježeni Tomasi i Tomasovići, koje je teško zbog tadašnjeg pisanja glasa “š” (“ss, ali i s”) razlikovati od Tomaša i Tomaševića. Ovu tvrdnju dokazujemo činjenicomda iste osobe glavare dviju obitelji: Iliju (4-člana obitelj) i Martina (7) u popisu obitelji banderije harambaše Jakova Tomaševića iz 1709. godine ugledni povjesničar J.A. Soldo, čita kao Tomasoviće, a na drugim mjestima kao Iliju i Martina Tomaševića.

Dvojbe Tomaš, Tomašević i Tomas, Tomasović postoje i u Imotskoj krajini, u koju su pripadnici ovoga roda vjerojatno doselili iz Duvna, iako se ne mogu isključiti i Drinovci pokraj Gruda. “Za Bečkog rata 1686. godine seli u vinjanskom zbjegu (Vinjani selo poraj Imotskog – A.I.) prema Brelima Tomašević Mijo s 11 čeljadi. Vratili su se na staro ognjište. Kad se stvarao zemljišnik 1725. godine arambaša Cvitan Tomašević s Bonom Tomaševićem i sa 17 čeljadi dobio je kuću u Vinjanima i 42 kanapa zemlje. U to je uključeno 8 kanapa na račun harambaštva. Petar Tomašević sa 7 čeljadi dobio je 12 kanapa zemlje, Filip Tomašević sa 7 čeljadi 14 kanapa. Obojica kuće uz Vicanovića i uz Ričinu. Fra Ivan Tomasović Gagić 1715. među posljednjima napušta samostanu Prološkom blatu”. Inače, danas u Vinjanima žive samo Tomasovići.

U zemljišniku iz 1725. godine upisan je i urar Nikola Tomašević, čija je dvočlana obitelj dobila od venecijanskih vlasti kuću u Varošu (Imotski A.I.) i 4 kanapa zemlje.

Na svoj način zanimljivi su Bračani s inačicom ovog prezimena – Tomašić. “U Dolu (Brač) 1345. godine zabilježen je plemić Dražoj Tomašić (Draxoi Tomaxich); u istom se mjestu 1390. godine spominje Juraj Tomašić kao mecena Matije Petrulija, bračkog pisca i povjesničara; iz 1414. godine ostao je spomen o Jurju Tomašiću (Gregorius Tomasi), bračkom sucu; 1423. godine u Nerežišćima Juraj i Pavao Tomašić raspravljaju o ostalim bračkim plemićima o razgraničenju pašnjaka na otoku; godine 1483. jedan od predstavnika plemićke obitelji Tomašić zabilježen je kao sudionik nekog dogovora; godine 1455. Gašpar i Čeprnja Tomašić zabilježeni su kao vlasnici kamenoloma, u kojima poznati graditelj Andrija Aleši kleše kamen za posebne namjene u gradnji šibenske katedrale godine 1475. Jakov je Tomašić potpisan kao svjedok na darovnici zameljišta za gradnju dominikanskog samostana u Bolu”.

Tomaševići iz Poljičke Kneževine na Brač doseljavaju godine 1550., i to svećenik Matija Tomašević iz Duća koji s Grgurom Martinovićem iz Zvečanja traži zemljište u pustinji Blaca, gdje su se već nastanili u spilji Ljubitovici; Tomaševići su upisani 1747. godine među nove stanovnike Brača (nuovi abitanti), i to u Humcu Gornjem.

Iz svega slijedi zaključak da svi Tomaševići i Tomaši nisu istog krvnog podrijetla.