|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Prvih dana nakon smrti drage osobe svatko ima potrebu poći do groba. Tada duboki osjećaji prožimaju dušu. Riječi nisu potrebne, dovoljno je stajati i pustiti srcu da govori. U takvom je raspoloženju i Marija Magdalena na početku današnjeg evanđelja. Ona izlazi iz kuće a još je noć, tama na nebu, tama u srcu. U rukama nema ništa, ne nosi pomasti kao druge žene, nosi samo ljubav koja ne prihvaća da Isusa više nema:Ljubiti je isto što i reći – ti nećeš umrijeti! (Gabriel Marcel)
Odjednom shvaća da je kamen otkotrljan, a grob otvoren kao ljuska sjemena za klicu novog života. Obasjan i prozračen svježinom zore. Vani se osjeća proljeće.
Nema tijela u grobu – to je znak nade. Bez mrtvog tijela smrt nema pobjede, pa ni razbojnici nisu iznad svoje žrtve zauvijek.
Gospodin Isus nije obični Uskrsnuli, glavi lik ovog događaja koji se ostvario jednom zauvijek u vrtu pokraj Jeruzalema, u ranu zoru prvog dana po suboti. Zar takav događaj može biti završen? Sigurno je da ne može. Crkva je tijelo Kristovo sačinjeno od svih nas krštenika. Dionici smo njegove muke i križa, dionici smo i njegove slave uskrsnuća. Njegov je put i naš put, po svjedočenju ljubavi Očeve, po smrti i uskrsnuću do radosti nebeskog zajedništva svih svetih.
Krist nije samo uskrsnuo, nego on trajno uskrsava nadu i povjerenje, hrabrost i slobodu… u dubinama čovjekova bića, na putovima ljudske povijesti. Pokazuje nam uskrsnu stazu i prelazak iz mržnje u ljubav, iz straha u slobodu, iz prolaznoga u vječno. Uskrs je blagdan koji skida povoje s usta duše, kako bismo postali spremni za proljeće novog života, uzdignuta čela i pogleda prema Kristu, gospodaru vječnosti.
Krist nije samo uskrsnuo, niti je samo uskrsavatelj, on je Uskrs. Rekao je to Mariji: Ja sam uskrsnuće i život! Upravo tim slijedom… najprije dolazi uskrsnuće, a onda život. Mi obično očekujemo obratni slijed: živjeti, pa onda nakon smrti uskrsnuti. Ali, ne. Najprije trebamo uskrsnuti iz svih naših grobova ovisnosti i površnosti, od modernih zabluda i javnih laži, od života zatvorena i zakočena, od srca ugasla bez vatre i topline, od ledenih odnosa među bližnjima.
Nema pravog slavlja Uskrsa bez uskrsnuća nas samih koji smo ni vrući ni hladni, ni dobri ni zli, ni živi ni mrtvi (Ch. Peguy). Ovo vrijeme i u našoj domovini traži jasno kršćansko svjedočanstvo o poštovanju savjesti i života, svjedočenje smisla, nade i velikodušne ljubavi… tek tada će nadoći život ispunjen suncem, pravi život koji zaslužuje to ime.
Uskrsnuću nema kraja sve dok se ne otkotrlja kamen s groba i posljednje duše, sve dok njegova snaga otkupljenja ne dospije do zadnje grančice na vječnom stablu stvaranja. Tada će čitav svijet slaviti uskrsnu pobjedu tvoga tijela, tvoje raspete Ljubavi.