|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Došašće je vrijeme duhovne priprave za blagdan Božića – u kojem slavimo ulazak Boga u našu ljudsku povijest na poseban način: u ljudskom tijelu i liku malog djeteta. Bog među nama – događaj koji je promijenio povijest svijeta i život svakog čovjeka.
Četiri su nedjelje došašća. Slavi ih i ovaj svijet izvanjskim kićenjem trgova i ulica, trgovinama i darivanje… Vjernik ne smije ostati samo na tome!
Danas započinjemo svoje približavanje Božiću – malom Bogu, djetetu. Nije advent pasivno brojanje dana na kalendaru, koji trebaju proteći, nego je ispunjen našim svakodnevnim naporom da se molitvom i dobrim djelima približimo Bogu. Nema pravog Božića ako se ne potrudimo krenuti ususret Djetetu!
Evanđelje prve nedjelje Došašća uči nas da ne izgubimo srce, da ne otežamo od strahova i razočaranja, pa nas poziva: Sačuvajte nadu, pazite na sebe! Treba nam nade da bismo živjeli. U biti, živjeti znači nadati se! Motor nekog automobila cijenimo po tome što je spreman uvijek ponovno upaliti i pokrenuti novu vožnju. Tako je i s ljudima. Sposobnost čovjeka je u tome da ponovno ustane i pokrene se nakon životnih razočaranja. Nada je pogonsko gorivo našega životnog motora i daje snage da se gleda naprijed. Ljepota života je pred nama, u onom što još nismo upoznali, a ne u onomu što je prošlo i što je ostalo iza nas.
Došašće je vrijeme koje nas uči nadati se i čekati. Svakog dana nešto prolazi i odlazi, a nešto se rađa i obogaćuje nas. Bog nas posjećuje po tim malim znakovima radosti koje životu daju svjetla i snage. Kao i poruka evanđelja: Uspravite se i podignite glave, blizu je vaše spasenje! Ljudi jake vjere prepoznaju se po tome što ne daju da ih malodušnost slomi. Ustaju i nastavljaju život podignute glave i vedra pogleda, ispunjeni novom nadom.
Svakome se ponekad dogodi da mu padne tuga na srce, da klone duhom, da izgubi volju… Važno je da se ta malodušnost ne nastani trajno u našim osjećajima. Zato slavimo Dan Gospodnji da nas svaka nedjelja probudi i podigne iz malodušnosti. Zato se radujemo Došašću Gospodinovu da se u zornicama molitvom i pjesmom prošećemo kroz tamu noći do zore svanuća novog dana. Važno je podsjetiti se zašto smo na zemlji, komu služimo i tko nas je pozvao da živimo baš u ovo vrijeme. Važno je znati komu se nadamo, tko nam dolazi i koga slavimo u Božiću. Uvijek nam u susret dolazi Spasitelj: topao kao naš dah, snažan kao srce i lijep kao najljepši san.
Danas nas poslanica opominje da učvrstimo svoje srce kako bi se milost Božja nastanila u nama. Sveti Pavao moli i zaklinje da se oslobodimo grijeha i napravimo mjesta Spasitelju. Srce stvoreno za ljubav i za dobra djela. Dobrota daruje srcu mir a čovjeku veselje. Grijesi su, pak, uzrok svih nemira i nezadovoljstva. Strahovi, brige, kalkulacije… mogu zarobiti srce pa ono postaje nesretno, tvrda i nekorisna stijena, na kojoj ne raste ništa. Božja je volja da se oslobodimo robovanja grijehu jer smo za slobodu stvoreni. Možda je baš ovo Došašće prigoda da razveselimo srce, pa da zajedno krenemo k Božiću, slobodni i radosni.