Propovijed: 11. nedjelja kroz godinu

0
527

|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Jednostavnim slikama tumačiti duboke Božje istine. Izgleda da to može samo Isus. Njegove prispodobe dio su svakodnevnog života ljudi s kojima se druži. A taj život ima svoj ritam i dinamiku koju treba poznavati i poštovati.

Na njegovu dlanu danas je nekoliko zrna sasvim sitnog sjemena. Čitava budućnost u klici tek primjetnog zrnja. Život ima svoju snagu i moć. Bezbroj je čudesa pred našim očima, kojima se više ne čudimo niti im se divimo. Nama je sasvim obično da uvečer gledali pupoljak koji je ujutro postao divan cvijet, a uskoro i slatki plod… Tako se divno razvija i naš život. Poput cvijeta i klasa uvijek se ponovno uzdiže prema suncu.

Bog je neumorni sijač koji ima povjerenja u čovjeka. Svakomu daje da živi. Nitko nije daleko od njegove ruke. Nas poziva da budemo strpljivi. Treba se oslobađati napetosti i strahova, želje da sve uvijek bude pod kontrolom, da vrijede samo naši planovi, da sve moramo razumjeti i svim procesima upravljati. Ne samo u društvenomu i poslovnom svijetu, nego i u neizmjernim prostranstvima svoga osjećajnog i duhovnog života. Neki misle da i vjera funkcionira poput bilo koje društvene stvarnosti. Možda nam životno iskustvo nameće privid da sve ovisi samo o nama i o našoj dobroj volji. Potom se i stvari Duga Svetoga svode na istu razinu osobne volje i moći.
Mnogi će tražiti sjenu stabla našeg života da se u nju sklone, da nađu ugodu i zaštitu, malo mira i odmora, radosnog prijateljstva… Ono jedno stablo gorušice neće spasiti šumu, niti će itko od nas spasiti svijet. Ali, kako reče papa Frane: Ako si pomogao barem jednoj osobi da se osjeća bolje tvoj je život ostvaren.

Evanđelje nam pomaže otkriti istinu Božje ljubavi koja život daje i trajno ga obnavlja. S divljenjem uvijek zastanemo pred nekom stabljikom, čije je sjeme donio vjetar u raspuklinu tvrdog kamena. Samo zrno zemlje, kap kiše i toplina sunca utvrdili su ga i dali mu da ponosno živi. Čudesna je snaga zrna čiji klas probija tvrdu zemlju, beton i asfaltne ceste… Život sebi stvara put, u njemu je Božja moć… Svi smo mi tako stvoreni za proljeća i za cvjetanja, za radost i obilne plodove dobrote.

Dovoljno je u srce zasijati sjeme prijateljstva s Bogom i predati mu svoje životne putove s povjerenjem. Pojavit će se duhovni nemiri ili sumnje, lutanja i padovi… Isus nam samo hoće reći da budemo mirni dokle god smo u naručju Božjemu. Nismo programirani da svime upravljamo idealno. Zna on za ljudske slabosti, a sjeme našeg prijateljstva raste danju i noću, dok mi spavamo ili mu okrenemo leđa. On uvijek vjeran ostaje. Ostaje u srcu povijesti i našeg života, u tišini i u malim stvarima.