Foto: Duje Radović

|don Ivan Ćubelić, župnik

Tko više voli oca i majku, sina ili kćer, nego mene, nije me dostojan. Za nas je ta tvrdnja šokantna, neshvatljiva… Ako je tako, tko bi onda bio dostojan spasenja? Pa, članovi vlastite obitelji uvijek su nam najbliži i najdraži, oni nam daju život i pomažu odrasti… Što to Isus od nas stvarno traži i očekuje tako velikim zahtjevom?

Gospodin se ne želi takmičiti s našim srcem, ni natjecati s našim osjećajima. Dobro on zna što je u srcu čovjekovu i kolika je snaga ljubavi koja ujedinjuje muškarca i ženu… ostavit će oca i majku!

Već po tomu je jasno da svijet ne završava na vratima obiteljskog doma, niti su članovi obitelji jedini bližnji koje nam život daruje. Tko bi robovao krugu vlastite obitelji nikad ne bi razumio Radosnu vijest evanđelja, ni križ, ni vječni život… a ni životna iskustva pravednosti, mira i solidarnosti.

Potrebno je znati prihvaćati i druge ljude rodbinskom i prijateljskom ljubavlju, obuhvaćati sadašnjost i budućnost, ne gubiti slobodu ponavljajući uvijek samo ono što je bilo i kako je bilo. Prisjetimo se riječi dječaka Isusa, kad su ga Marija i Josip našli u hramu: Zar niste znali da se trebam posvetiti stvarima Oca moga nebeskog?… Tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga pronaći.

Izgubiti život ne znači ginuti ili se upropastiti. Isus govori o uzvišenom darivanju, kao što se drugomu poklanjaju vrijedni darovi. Tako se poklanja i život, iz dana u dan, u vjeri, nadi i ljubavi.

Duhovni pisac napisao je ovu mudru izreku: Mi posjedujemo samo ono što smo darovali drugima!

To kaže i Isus kad nas poučava da je važno pronaći smisao svom životu i razlog svakodnevnom življenju. U stvari, tko posjeduje život? Samo onaj tko zna zašto živi! Imati svrhu života vrijednije je nego samo imati život!

To nam je Isus pokazao osobnim primjerom. On je svoj život izgubio da bismo mi pronašli smisao našemu! Uskrsnuće je Božja potvrda da se život dobiva samo kad se daruje.

Govor o potrebi darivanja vlastitog života – nas odmah nekako uznemiruje. Nerado slušamo i o potrebi da se nađe cilj života koji bi vrijedio više od nas samih.

Tada se opet umiješa Isus jednom nježnom porukom: Tko je s ljubavlju darovao barem čašu hladne vode, neće ostati bez nagrade. S jedne strane križ, a s druge čaša hladne vode… darivanje čitavoga sebe i dar skoro nikakve vrijednosti… dvije su strane iste medalje.

Čaša hladne vode, mala je gesta koju može učiniti svaki čovjek. Važan je samo onaj evanđeoski dodatak: da je ta voda hladna, čista, najbolja koja se može naći… voda pružena brižno, u kojoj se nekako naziru osjećaji i srce.

Dati život, dati čašu hladne vode… divna je to Kristova pedagogija. Za evanđelje ništa nije premaleno jer ništa od onoga što je ljudski iskreno neće proći a da ne nađe svoga odjeka u nebu.

Čovjek, naime, gleda na vanjštinu a Bog vidi ono što je u srcu. Tako bi se čitavo evanđelje moglo pronaći u čaši hladne vode.

FOTOGRAFIJAIlustracija
Podijeli objavu