|don Ivan Ćubelić, župnik
Kako se nosimo sa žalosnim vijestima?
Današnje evanđelje upravo započinje viješću koja je dojavljena Isusu, da je pogubljen njegov rođak i Božji prorok Ivan Krstitelj. On ne proklinje, niti smišlja osvetu. Žalostan je i povlači se moliti u samoći i tišini. Mnogi su događaji često suprotni našim željama i planovima. Tako i Božji putovi nisu uvijek i naši putovi. Ivan je kroz dvije godine propovijedanja podnio mnoge žrtve do konačne mučeničke smrti. Tako je i Isus bio progonjen i odbačen osudom smrti na križu. Svijet nije bio spreman da prihvati Božju Riječ, glas njegova proroka, ni samog Isusa Krista. Je li žrtva i postupno umiranje ovomu svijetu put svih onih koji ne žele robovati zemlji i tijelu?
Križ jest znak žrtve ali je i simbol nade jer ga slijedi uskrsna pobjeda nad silama tame.
Mnogi se prepuštaju beznađu kad dožive osobni neuspjeh ili razočaranje u druge ljude. U obitelji, na poslu, u ljubavi… Posebno mi je žao starijih koji puno gledaju televiziju, pa se stalno ljute na ljude koji upravljaju poduzećima ili državnim institucijama. Točno se vidi kako sami sebe ranjavaju i pate bez potrebe i bez ikakve koristi.
O čemu se tu radi? Svatko od nas ima svoje snove i osobne ideale koje smo sebi zadali. Nitko nam ne jamči da će sve biti onako kako poželimo, možda i ne bi bilo dobro da ne bude promjena i iznenađenja. Slavljenje nedjeljne mise pomaže nam da u svjetlu Riječi Božje gledamo na ljude i na svijet malo šire i s više razumijevanja za njegove konačne planove. Stoga se je i u ono vrijeme okupljalo toliko mnoštvo svijeta oko Isusa koji naviješta Radosnu vijest. Ljudi su bili gladni pravog smisla života koji daje snagu i radost. Od Isusa su očekivali mnogo, premda ni sami nisu znali što je to mnogo ali su osjećali da je u njemu izvor nade. Dolazili su bolesti moliti za zdravlje, izgubljeni i razočarani, ranjeni u duši i ogorčeni tražili su slobodu duha, smisao i volju za život. Svi su osjećali da je pred njima utjelovljena ljubav u koju se može imati povjerenja. To je Isus danas i za sve nas.
Onu veliku skupinu nahranio je zemaljskim kruhom, a nama se on sam nudi kao hrana nebeska u svetoj pričesti. No, je li naša pričest samo navika ili osjećaj istinskog susreta s Bogom, mirom i srećom… Po čemu ćemo to znati? Isus je pokazao suosjećanje s gladnim ljudima, kao i nogo puta s potrebnima, bolesnima, progonjenima, strancima… Tako je pokazao da mu je stalo do zdravlja ljudi i do njihova tjelesnog blagostanja. Sad je uputio svoje apostole da ih nahrane s malo kruha ali s puno vjere… i dogodilo se je čudo. Svi su bili siti i još je preteklo. Tako i naše mise i pričesti ne smiju ostati bez ploda, a to je obnovljeni osjećaj dobrote i samilosti prema drugim ljudima! Imam li osjećaja za druge ili ga nemam – to je glavno pitanje za kršćanina! Isus ne očekuje da mi kršćani činimo čuda ali svakako hoće da se uključujemo i u materijalne potrebe bližnjih i ovoga svijeta. Mnogi su sveci to ponovili: Isprazna je vjera bez dobrih djela. Ne propovijeda se samo riječima, nego još više konkretnom ljubavlju za ljude koji su u potrebi i nevolji. A papa Frane jednostavno zaključuje: Istinska ljubav traži da se rukom posegne u džep! Kad učinimo ono malo što možemo, Bog će nadodati obilato pa ćemo i danas biti svjedoci novih čudesa ljubavi.
Propovijed: don Ivan Ćubelić