|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Današnje evanđelje opisuje povijesnu pripravu na Isusov dolazak. Svečani je to opis društvenog okvira u kojem će Krist započeti svoje zemaljsko poslanje. Dug popis careva i upravitelja, tetrarha i svećenika… odjednom se naglo prekida i skreće pozornost na jednu osobu koja će pripraviti put Gospodinu: Božja Riječ sišla je na Ivana Krstitelja u pustinji.
Ta nebeska Riječ, u isto vrijeme obična i beskrajna, dolazi kao cvijet povijesti i vremena koje više nije samo sebi dovoljno. Započinje nadilaziti stare okvire i utabane staze. Propinje se iznad logike svjetskih moćnika, daleko od carskih dvoraca i njihovih ulizica. Božja riječ silazi na čovjeka u pustinji. Izabire malene da nadvladaju one moćne, a siromahe promeće u vitezove svog kraljevstva. Dosta mu je makar jedan čovjek koji će dopustiti da ga zagrije i ponese snaga vječne Riječi.
Tko je važan u toj povijesti? Herod je upamćen jer je po Betlehemu tražio maleno dijete da ga usmrti, a Pilat po tome što ga je osudio na smrt. U povijesti su doista važni samo oni koji započinju promišljati dobre ideje i Božje planove. Riječ je Božja tada sišla na Ivana u pustinji, ali njegova Riječ i danas silazi, uvijek je u potrazi za muževima i ženama gdje bi savila svoje gnijezdo. Trebaju joj osobe jednostavne i iskrene koje su spremne postati glasnici te Riječi. Nitko nije tako malen i toliko grešan da ne bi mogao postati prorok Božji za braću koja lutaju: Glas jednoga koji viče u pustinji: pripravite put Gospodinu, poravnajte svoje misli. Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne. Što je krivudavo neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade…
Taj glas oslikava surov i težak teren, izranjen poviješću i zemljopisom. Te su planine naša oholost i podjele, a prodoline su ljudske slabosti, mržnje i zavisti. Strahovi nas ograđuju od drugih i zatvaraju pred radošću života. Slika je to zemljopisne karte našeg srca i mapa naše duše, sukobi i podjele, rane nikad zaliječene.
Prorok gleda dalje i vidi mirne staze, pod njima ravna brda i doline. Putovi su to koji nikad ne završavaju, a vode od čovjeka prema čovjeka i svakoga od nas do središta njegova srca. Staze su to, nadasve, kojima se Bog spušta u ovaj svijet i u našu povijest.
Tako je radosno putovanje i ovo došašće, a svoj blagoslov dat će onaj koji ga je i započeo. Uspjeh je zajamčen, po riječima proroka: Svaki će čovjek vidjeti spasenje Božje.
Naučili smo graditi lijepe autoceste, upravne i brze, s mostovima koji izravnavaju doline i tunelima pred kojima se otvaraju planine. Vrijeme došašća neumorno nas podsjeća da i k nama dolazi Gospodin, a glas Ivana Krstitelja i sada nas poziva iz pustinje: Izgradite autocestu u sebi i oko sebe.