Drugi nisu samo ono što očima vidimo. U njima je blago, a svaki je susret izazov da se mijenjamo… i jedni i drugi. Današnje evanđelje predstavlja nam to najmoćnije sredstvo za promjenu života. Nalazimo ga u primjeru neznane strankinje koja od Isusa moli ozdravljenje svoje kćeri. On joj pokušava objasniti da je poslan samo svomu narodu, židovskom. Žena se ne obeshrabruje. Ponizno i ustrajno od njega prosi barem mrvice milosti za svoju djecu. Jedan od zanimljivijih evanđeoskih susreta, za koji bi se reklo da mijenja i samog Isusa. Nemaju snagu ideje i znanost da mijenjaju ljude, nego ih mijenja samo susret. Ako osjećamo da se premalo mijenjamo kroz život baš je u tome razlog. Ne znamo susretati ili su nam susreti loši. Ne primamo dar koji nam drugi donosi.
Način komuniciranja mijenjao se kroz povijest. Najviše se promijenio posljednjih desetljeća u kojima su svemoćno zavladala sredstva društvene komunikacije. Najprije novine, radio i televizija, a danas telefoni bezbrojnih mogućnosti. Čim nekoga poželimo čuti, odmah je na liniji. Dovoljno je pritisnuti jednu tipku. Drugom tipkom čak i vidimo traženu osobu, makar da je na drugomu kraju svijeta. Tisuće kilometara ne znače ništa. Takva je osobna komunikacija, a slična je i poslovna suradnja. Skoro sve se dostavlja elektronskom poštom. Ljudi se sve manje susreću, sve manje viđaju i istinski upoznaju. Lako se dolazi do informacija o događajima i o ljudima. Mnoge kontakte imamo u mobitelu… a zanemarujemo prave susrete koji nas obogaćuju i mijenjaju. Još nedavno je trebalo pješačiti ili se voziti da bismo susreli osobu koja nam treba. Susret bi potrajao kroz razgovor, ponekad i ručak, često upoznajući i druge osobe, teme, radosti i tuge. Na kraju se svatko osjećao bogatiji. Susrele su se ruke i srca, imena i lica, sudbine i osjećaji… Ljudi su nekako postajali bliži, draži… više prijatelji.
Za Isusa možemo slobodno reći da je bio osoba susreta. Kamo god je prolazio događalo se međusobno obogaćenje. Zagrijao bi srca ljudi. A i on je sam iz tih susreta izlazio nekako promijenjen, kao iz ovoga o kojem danas razmišljamo. Neznana žena, druge vjere, iz drugog naroda… na neki način mijenja Isusov mentalitet. Izvlači ga iz zatvorenosti granica Izraela. Otvara njegovo srce za glad i bolest sve djece koja su blizu njegova doma i onih koji su daleko. Glad je ista posvuda. Ista je i bol svih majki koje trpe sa svojom djecom. Odvažna je pred Isusom: Ne, ti nisi došao samo Izraelcima, ti si pastir svekolike boli u svijetu. Isus oteže s odgovorom, kao da želi dati vremena svojim učenicima da i oni promisle. Da se emotivnije uključe u taj važni trenutak. Da i sami budu dionici susreta. Konačno i apostoli potiču Isusa. Neugodno im je radi naroda. Htjeli bi da ih više pusti na miru: Udovolji joj jer viče za nama.
Isus produbljuje dramu susreta, izazivajući osjećaje svih nazočnih: Poslan sam samo svomu narodu. Ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga psićima. Konačno ona dotiče njegovo srce proseći barem mrvice što padaju s njihovih stolova. Tada se događa potpuna promjena. U kraljevstvu Božjem nema onih koji jesu djeca i onih koji to nisu. Postoji samo glad koju treba utažiti i bol koju treba liječiti… bez obzira kojem se Bogu njihove majke mole.
Kako divan susret i još ljepši Isusov dar na kraju, ozdravljenje njezine kćeri: O ženo, velika je vjera tvoja. Neka ti bude kako si željela. Žena je posvjedočila da vjeruje kako je Bog dobri otac svih ljudi. Nikoga on ne odbacuje zbog društvenih razlika. On samo ljubi i trpi bol zbog boli svakog djeteta. Više ga dira njihova patnja nego li obredi i molitve njihovih roditelja.
Žena nema vjeru učenih teologa, nego majki koje trpe. Boga poznaje unutarnjim osjećajem, srcem majke. Osjeća da njegova sućut kuca u dubini njezinih rana. Dobro zna da je Bog sretan kad vidi majku, bilo koju majku, koja sretna grli svoje dijete što je ozdravilo. Ti i tvoja želja meni su zapovijed. Tvoja vjera urodila je čudom: Neka ti bude kako si željela!
Kroz evanđelje vidimo kako Bog želi da svi budemo jedno. Da naša zemlja bude jedna velika kuća, trpeza puna hrane, a uokolo mnoštvo djece. Kuća gdje nitko nije ponižen, nitko gladan.
