Propovijed: 3. nedjelja došašća

0
666

|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Ova treća nedjelja došašća, kao i treća svijeća na vijencu, nosi ime Radost. Na to nas podsjeća sveti Pavao riječima: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Stoga je ova nedjelja posvećena i Karitasu – milosrdnoj ljubavi jednih ljudi prema drugima. Ako je radost primati, još je veća radost kad možemo darivati i nekomu pomoći. Ove nedjelje slavimo i Materice – zahvalnost svim majkama, koje su simbol radosti i darivanja.

Duhovni su pisci zaključili, a i mi smo to iskusili, da radosne osobe lakše uspijevaju biti ljubazne i pomirljive, spremne pomagati i zahvaljivati, žive i druže se bez nepotrebne nervoze, sumnji i strahova. Radost je temelj za mir Božji u našim srcima i u našim mislima.

Kad smo mi radosni i Bog je sretan jer smo njegova ljubljena djeca i stalo mu je do nas. Isus nam često kroz evanđelje ponavlja: Ne boj se, ja sam s tobom! On nam je blizu kao naše srce i lijep kao najljepši snovi. U tomu je izvor naše kršćanske radosti, sigurnost da nismo sami, Bog nas sluša, tješi, oprašta i daruje mir našem srcu.

Zato, za nas nema radosna Božića, ako kroz došašće nismo učinili barem male znakove milosrđa u korist siromašnih i potrebitih. Milosrđe je očekivani plod adventske duhovne obnove. Dok mi pomaganje uglavnom shvaćamo kao čin naše dobre volje, Ivan Krstitelj nas opominje da je naša dužnost davati, dijeliti i pomagati. Odgovara na pitanje nazočnih: Što je nama činiti? On, koji živi u pustinji, koji nema ni hrane ni prave odjeće poziva nas, kako onda tako i danas: Tko ima za hranu i za odjeću, neka podijeli s onima koji to nemaju. Taj glagol dati uvijek je nužan za početak pravednijih odnosa u društvu i za bolji svijet. Voljeti znači dati, učiniti i pomoći. To je, jednostavno, zakon života: da bi se netko dobro osjećao, mora davati.

Službenike, pak, opominje da budu pravedni i skromni, ljubitelji milosrđa i istine. Krstitelj je prorok i dobro zna da Božji mir među nas dolazi upravo po tome što se međusobno poštujemo i uvažavamo. Takva ljubav prema ljudima je izvor duhovne snage koja nas oslobađa svake tmine i straha što naše srce čine starim i tvrdim. Ljubav nas obnavlja, a strah paralizira i uzima ono najljepše od života.

Na kraju se možemo i mi upitati: Što je nama činiti? Za odgovor nam nisu potrebni veliki proroci, nego oni mali, svakidašnji, koji u svojoj obitelji i na radnom mjestu, iz dana u dan žive, rade i svjedoče velikodušnost i pravdu, radost i milosrđe. Takve osobe donose dašak neba u naš svijet i uvijek ponovno započinju plesti vijenac bolje budućnosti.