|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
U svakoj misi izgovaramo svjedočanstvo proroka Ivana Krstitelja: Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta! Ivan je poslan od Boga da posvjedoči za njegovu ljubav i milosrđe, da posvjedoči za svjetlost. Ne za Božju snagu, pravdu i pobjedu, nego za poniznost i strpljivost Isusa koji je svjetlo naših duša i naših putova.
Svi mi, također, imamo ulogu proroka. Svaki je od nas čovjek poslan od Boga, mali svjedok upućen svom domu. Premda su i naša srca prekrita tamom, ipak su sposobna prihvatiti svjetlo i napuniti se njegovom snagom, kako bismo ljude i događaje gledali u drugom svjetlu. Nije naša prva zadaća da svjedočimo o zapovijedima, kaznama ili Božjem sudu, nego o njegovoj svjetlosti koja oslobađa, koja povija rane povrijeđenih srdaca… da izvede na sunce sve koji su tamom zarobljeni i zatvoreni: Vi ste svjetlo svijeta!
Nije ni Krstitelj svjedočio o samoj istini, koliko o svjetlu te istine. Jer, sve ono što je dobro i istinito ima svoju ljepotu koja zrači dragost i toplinu, pokreće srce i privlači nas.
Tako Ivan pripravlja stazu Onomu koji je došao da život prosvijetli i zasja, koji je došao da unese sjaj i ljepotu u sve naše odnose. Kao sunce koje se čekalo željno i dugo, k nama je došao Bog sjajne ljubavi da ugrije naša hladna srca i svojim svjetlom opere sve tamne kutove naših duša. U svjetlu Božjeg dolaska život je postao ljepši!
Blagodat njegove Radosne vijestiobnavlja oči našeg srca, kako bi pravednost procvjetala kao nova snaga proljeća, za koje smo bili uvjereni da je nemoguće. Možemo se prepustiti Božjem naručju, kao i prorok, kao ranjeno srce ali i kao dragulj, kao svjedoci vjere svjetla i radosti.
Ivan nas ohrabruje da, unatoč svih nevolja i nepravdi, svijetom ipak upravlja načelo svjetla a ne mraka, pa da je korisnije u našim noćima upaliti svjetiljku nego se ljutiti i zlo govoriti o toj tami.
Triput ga pitaju: Tko si ti? Presudno je to pitanje i za svakoga od nas. O proroku su ljudi stvarali svoje slike i širili različite priče. A on ih uvjerava da nije to što o njemu misle ljudi. Zar nije tako i s nama? Niti smo tako uzorni kakvi bismo htjeli biti niti smo jadni kakvi se ponekad osjećamo. Nismo ono što drugi o nama drže, ni sveci niti samo grešnici; nismo glumci ni igrači kakvih uloga; nismo ono što se samo vidi izvana.
Prorok svoj identitet nalazi u odnosu prema Bogu. Možemo i mi s Krstiteljem odgovoriti: Ja sam glas… Glas u kojem je nastanjena riječ viša od mene, svjedok onoga što je bilo prije i biti će poslije mene. Ja sam samo glas, a Bog je Riječ. Tajna mog života je u izvorima koji su oduvijek i ne pripadaju meni; s kojih možemo piti zauvijek i nikad neće presušiti. Glas sam onda kad sam svjedok, kad širim oko sebe riječi svjetla i kad darujem sunce. Glas sam kad – poput Ivana – snaga mog svjedočanstva ispunja pustinju po kojoj se krećem i onda kad – poput Izaije – šapatom tješim neko slomljeno srce.