Propovijed: 4. nedjelja Korizme

0
666

|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik

Najljepša prispodoba svih evanđelja, ispričana u četiri čina.

Prvi čin. Otac je imao dva sina. U Bibliji, nakon ovakva početka redovito slijedi napetost. Odnosi među braćom nikada nisu jednostavni, često se pretvore u sukob i prijevare. Sjetimo se Kaina i Abela, Išmaela i Izaka, Jakova i Ezava, Josipa i njegove braće… promislimo koliko su tuge prouzročili svojim roditeljima.

Jednog je dana mlađi sin odlučio otići, u potragu za samim sobom, sa svojim dijelom imanja i života. Otac se ne suprotstavlja, pusta ga da ide premda se boji da neće obršiti dobro: ocu je stalo do slobode njegovih sinova, on je potiče, slavi je i pati zbog nje. Takav je otac čovjek pravedni. (Ne gradite kuće za svu djecu da bi bili uvijek skupa!)

Drugi čin. Mlađi je sin započeo svoje putovanje u slobodu ali su se njegovi putovi pokazali pogrešni (spiskao je svoja dobra živeći razvratno). Varava je bila njegova ideja o sreći. Od nje se je probudio među svinjama, kradljivac rogača kako bi preživio, pobunjeni kraljević postao je sluga.

Tada je došao k sebi, pameti ga je dozvala glad, izgubljeno dostojanstvo i sjećanje na oca: koliki najamnici u kuću oca mojega, koliko kruha. Počinje gledati očima zrela čovjeka i spoznaje očevu dobrotu prema svima koji s njim žive. Odlučuje se na povratak, ali ne kao sin nego kao jedan od očevih slugu: ne traži oca nego dobra gospodara; ne obraća se jer je shvatio da je pogriješio nego zbog gladi; ne vraća se iz ljubavi nego da ne umre… No, Bogu nisu važni motivi radi kojih se zaputimo k njemu, zadovoljan je što smo učinili prvi korak.

Treći čin. Sad se sve počinje događati užurbano. Otac, koji uvijek strpljivo čeka, ugleda ga dok je još bio daleko, pa dok sin hoda i posrće otac trči. Dok se sin pokušava ispričati otac ga ne kori nego ga grli; žuri mu se preokrenuti gorku udaljenost u blisku nježnost. Za njega bi gubitak sina bio najveća žalost. Nema Bog djece na bacanje. To pokazuje majčinskom nježnošću i očinskim darivanjem: brzo, najljepša haljina, prsten, obuća, gozba radosti i slavlja…

Zadnji čin. Sad se pogled okreće od kuće koja slavi i zaustavlja se na trećoj osobi koja se primiče, vraća se s posla. Čovjek čuje glazbu ali joj se ne veseli, on nema radosti u srcu. Dobar radnik, poslušan… i nesretan. Zarobljen je nezadovoljstvom srca koje ne voli to što radi, niti radi to što voli: Toliko sam ti godina poslušan a ti meni ni jareta… srce mu je odsutno, zagubljeno negdje po njivama.

Prilazi mu otac, koji traži djecu, a ne sluge, braću a ne suparnike i milo ga moli da uđe; za stolom je život.

Kraj ove drame ostao je otvoren. Hoće li sin prihvatiti očev poziv? Božji je poziv otvoren zauvijek i za svakoga. On ga nikad ne povlači.