|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Ivan je jedini svetac, uz blaženu djevicu Mariju, komu Crkva slavi i dan zemaljskog rođenja. Time se naglašava njegov značaj i uloga, što u ovom vremenu žurbe lako zanemarujemo.
Lik Ivana Krstitelja Isus je uzdigao na vrhunce, označujući ga najvećim čovjekom rođenim od žene. Primjer i uzor koji se može predložiti svakom kršćaninu za nasljedovanje. Ipak, kad se pažljivije promotri njegov život, iznenađeni smo na koliko je poteškoća nailazio, kao i onih unutarnjih borbi koje su ga razdirale.
Često je pogrešna naša slika svetaca dok ih zamišljamo kao osobe kod kojih je uvijek bilo sve u redu i da im je život bio trajna povezanost s Bogom. Ivan je morao svladavati tešku tjeskobu svoje vjere. Toliko godina se je posvetio navještaju Mesijina dolaska, a sad treba prihvatiti da je taj Mesija sam Isus Krist, njegov poznanik i rođak. Taj veliki prorok, iz Herodova zatvora traži odgovor pa šalje svoje učenike Isusu da im kaže je li on taj Mesija ili drugog da čekaju. Hoće jasan odgovor jer ne želi umrijeti u neznanju.
Očito je to bio njegov životni poziv, rukom pokazati Mesiju: Evo jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta… Neugodna je bila uloga proroka Većina je završila mučeništvom jer su trebali narodu otvoriti oči, ali ljudi teško mijenjaju svoje stavove i navike. Ivan je dao svoj život i ostvario Božji poziv, a oni kojima je bila zadaća da Mesiju prigrle u vjeri, hramski svećenici i pismoznanci, odbacili su ga i osudili na smrt kao zločinca. Uvijek je bolan taj sukob idealizma pojedinaca s nemarom institucija…
Datum Ivanove smrti, Glavosjek, uglavnom zanemarujemo… a i ovaj datum rođenja je provizoran, kao i datum Božića. To su dani u kojima se poganski svijet borio za svjetlo paleći vatre, a kršćanstvo prihvaća Ivana kao navjestitelja Vječnog Svjetla, a Isusa kao Mlado Sunce. Običaj paljenjasvitnjaka i badnjaka ostao je i dalje, samo su pokršteni novim sadržajem i značenjem.
Ovaj blagdan proroka koji povezuje staro i novo, prigoda nam je da se u Crkvi trajno obnavlja svijest o proročkoj vrijednosti života. Kao što tijek rijeke i valovi mora pomažu vodi da se ne pokvari, a provjetravanje prostorija unosi čisti zrak za naše zdravlje, tako je potrebno da se i kršćanska zajednica trajno provjetrava valovima, vjetrom i propuhom Duha Svetoga. Uvijek je potrebno, baš poput Ivana, hrabro naviještati vječne ideale, žrtvu i pokoru, pustinju i odlučnost. Sve su institucije sklone da se zadovolje redovitim obredima i da se ništa ne mijenja. Takvi neće izazvati nikakve polemike u društvu, niti će dati odgovore čovjekovu srcu koje traži i pita. Takva je vjera više vezana uz hram nego li uz pustinju, više uz obrede nego li uz svoje poslanje u svijetu. A kršćanski život može biti razumljiv samo ako u njemu ima nešto neshvatljivo, nešto što se ne prilagođava površnoj modi ovoga svijeta. Na tom tragu bismo danas i mi, svaki od nas, mogli otkriti svoj poziv proroka u obitelji, u društvu, na poslu…
Najlakše je svakomu sve odobravati, počevši od sebe i svog ponašanja… No, može li to biti put istinske sreće i zadovoljna života… Hoću li ikad imati hrabrosti svoj glas dati Božjoj Riječi?