|PROPOVIJED: don Ivan Ćubelić, župnik
Ovom nedjeljom započinjemo vrijeme i događaje Velikog tjedna. Glavni lik biblijskih čitanja je Mesija – Spasitelj. Ispunilo se vrijeme iščekivanja tisućljetne povijesti izabranog naroda za dolazak Spasitelja, koji se trebao pojaviti u kraljevskoj slavi i nadnaravnoj moći da povede svoj narod u pobjedu i osvetu nad neprijateljima – tako ga je zamišljala ljudska mašta. A on: Nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego oplijeni sam sebe, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan i obličjem čovjeku nalik. Ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu (Fil 2). Pa, umjesto kralja, pred očima naroda pojavljuje se sluga spreman na poniženje i smrt na križu?! Tako, još jednom, spasenje ne dolazi putovima trijumfa i slave nego putem križa, putem koji se i danas u Jeruzalemu zove Via dolorosa.
Dva poglavlja Evanđelja, koje se danas svečano čita ili pjeva u svim crkvama svijeta, sadrže u sebi poruku spasenja i uzrok naše nade: Sluga Božji, Isus iz Nazareta, Raspeti je i uskrsnuli naš Spasitelj! Opis tih posljednjih događaja Isusova zemaljskog svjedočenja evanđelisti su precizno opisali, a mi o njima razmišljamo tražeći uvijek ponovno ulje za svjetiljku na svom putu kroz život:
– Vazmena večera s učenicima, jamči nam Isusovu trajnu prisutnost s vjernicima, u njegovoj Crkvi;
– U Getsemanskom vrtu učimo od Isusa kako moliti u trenucima osamljenosti, kad nas prijatelji napuste a Bog šuti;
– Nevin, a zarobljen oprašta, nasilju ne odgovara osvetom nego strpljenjem u iščekuje Božji sud;
– Pred židovskim sudom konačno i najjasnije objavljuje svoje božansko poslanje: Od sada ćete gledati Sina čovječjega kako sjedi s desna Ocu i dolazi na oblacima nebeskim;
– Pred rimskim sudištem pokazuje se odnos pojedinca i naroda prema Sinu Božjemu: glasna osuda svjetine, indiferentnost Pilata, pokajanje njegove supruge;
Za Isusa raspetog na križu svjedoči čitav svemir i srca ljudi: potres i tama, obraćenje i svjedočenje rimskog stotnika; mrtvi koji ustaju iz grobova…
Klasik kršćanske duhovnosti u knjizi Nasljeduj Krista poziva da ovo duhovno blago žrtve našeg Gospodina razmišljamo kako bismo svoju dušu hranili i sebe spasili. Stoga je i ovo pobožno sudjelovanje u razmatranju, pjevanju i slušanju muke Kristove izraz vjere kojom ga želimo nasljedovati na putu naših križeva i Kalvarija do zore uskrsnuća! Svojom mukom i smrću Krist ulazi u tragične koordinate naše svakodnevnice.
Put križa i muke našeg Spasitelja oslikava ozračje nepodnošljive samoće i napuštenosti. Ostavljaju ga svi: i Juda izdajnik, i Petar dragi učenik, i ostali apostoli. Jedan ga izdaje, drugi niječe da ga uopće poznaje a ostali se razbježaše u trenutku uhićenja… Isus im je već bio prorekao: Sablaznit ćete se o mene… i ovce će ostati bez pastira! Sam je u Maslinskom vrtu, sam pred Sinedrijem, sam pred Pilatom, sam na Kalvariji. Vrhunac je u tajnovitoj šutnji Oca koju na svoj način u životu osjeti svaki vjernik. U Kristu je tako oslikana sva patnja i sudbina svekolikog čovjekova.
Od trenutka Kristove žrtve neprestano govorimo o sablazni križa: o apsurdu sudbine čovjeka koji se objavio kao Bog i dopustio umrijeti napušten i osuđen, bez iskazivanja vlastite snage i moći. Književnica Simone Weil zaključuje: Mnogo je lakše prihvatiti sliku svemogućeg Boga Stvoritelja svih stvari, negoli onu Krista raspetog, a to osjećamo i svi mi njegovi učenici.
Ipak, upravo po toj tajni darivanja na križu, koja je osporavana kroz sva stoljeća, On nas više privlači k vjeri nego po svim svojim čudesnim djelima. A osjećaj da smo vjernici ostvarujemo ne po tome koliko smo uvjereni u pameti, nego koliko smo obraćeni u srcu. Pascal je svoj kršćanski stav označio ovako: Naša je vjera najmudrija i najnerazumnija! Najmudrija zato što nam predstavlja mudrost samoga Boga, utemeljenu u čudesima, proroštvima i ostaloj objavi; a najnerazumnija jer nas uopće ne privlači tom mudrošću nego naprotiv tajnom križa! Tako i konačna tajna spasenja pokajanog razbojnika na križu uz Krista nije bila u tome što bi u času smrti mislio na Boga, nego što je Boga prepoznao u poniženu čovjeku što umire na susjednom križu. Baš to je poziv s križa i za sve nas!
Pođimo i mi s njime umrijeti u Jeruzalemu – govorili su učenici kad im je Isus najavio skore događaje. To je i nama poziv ove Cvjetnice: Pođimo s njime darivati svoj život tamo gdje umire ljudsko dostojanstvo.
Pođimo i mi s njime – umrijeti grijehu i zlu da bismo uskrsnuli na novi život. Najprije recimo da vjerujemo u Boga svoga nebeskog Oca i u Isusa našega milosrdnog Spasitelja: Vjerujem u jednoga Boga…