Dr Ivica Granić / Foto: Dugopolje org

Piše Ivica Granić

Dobroćudni promatrači pomislili su kako je najavom oftalmološke kandidature gospodina Grbina, naime čovjek sebe vid(!) kao budućega premijera, kako je time definitivno završio još jedan napeti hrvatski politički tjedan, stigle su vijesti kako nomenklatura političke stranke Možemo pokušava u Zagreb uvesti potpuno novu ideologiju. Koja oživljava stare ideje. I to ničije druge nego Marxove. Upravo bi se u tom paradoksu i mogla sažeti politička paradigma Možemoista, nova ideologija na starim idejama. Ili, iz šupljega u prazno. Old school, new rules, reklo bi se, u osnovi promovira se ono u čemu Tomašević briljira cijelo vrijeme. Naime, u pitanju je odustajanje od gospodarskog rasta kao načina na koji se društvo razvija. Da, da, dobro ste pročitali, dakle što manje rasta kako bi se živjelo bolje. Grad Zagreb nije, naime, samo velikodušan domaćin toj platformi, to jest višednevnoj 9. međunarodnoj konferencije pod nazivom ‘Ljudi, planet, skrb’, koju organizira stanovito ‘Društvo za oblikovanje društvenog razvoja’ i Zagrebački velesajam, nego su pojedini lideri Možemo duboko involvirani u tu novu ideologiju, ili pokret, koji se zalaže za, ako se dobro razumjelo, redefiniranje temeljnih principa upravljanja društvima. Ukratko, više je manje, smatraju kako je poželjno odustati(!) od gospodarskog rasta, jer je opće poznato kako se odustajanjem i manjim rastom društvo najbolje razvija. 

Odrast i slično tome

Za potrebe promocije te ideologije uveden je novi prigodan pojam u hrvatski jezik – odrast. Svaki oprezniji analitičar domaće zbilje, prije nego spontano čestita gospodinu Tomaševiću na odlučnosti kada je odustajanje od društvenog razvoja u pitanju, mora razmisliti o pozadinskim nijansama vezanim uz fenomen odustajanja od rasta kao načina razvoja, što spomenuti akteri u Zagrebu vrlo jasno demonstriraju od prvoga dana preuzimanja vlasti. Zlobnici bi kazali, odustali su praktički od svega od čega se odustati moglo.

Da se razumijemo, pojam odrast nema veze s riječi odrastanje. Odrast je zapravo čudan prijevod engleskog pojma ‘degrowth’. Vjerojatno se nekome od spomenutih kapaciteta učinilo kako nije ‘degrowth’ mudro prevoditi na hrvatski izrazom nerast, jer nerastom inače Slavonci nazivaju neuškopljenog mužjaka svinje, pa su slijedom logike umjesto nerasta stvorili pojam odrast.

Što taj čovjek uopće radi

Što je suštinski posve pogrešno, trebalo je biti upravo nerast. Čak dapače, nema tog pojma, niti će ga ikada itko smisliti, koji će bolje opisati i Tomaševića i njegovu sljedbu upravo od pojma nerast, oni su zapravo sinonim za nerast! Naime, radi li išta ozbiljno gospodin Tomašević u Zagrebu? Ne! Promovira li poduzetništvo Grada Zagreba kao motor rasta metropole? Ne! Privlačiti li strane investicije? Ne! Potiče li neke velike komercijalne real estate projekte, što redom hrvatsku metropolu može lansirati u potpuno novu putanju rasta? Ne! Potiče li stanogradnju i rješava li problem mladih beskućnika? Ne! Je li od preuzimanja vlasti, na bilo koji način, život građana grada Zagreba učinio boljim ili lakšim? Ne!

Pa što onda radi

Kako stvari stoje, ništa. Osim što farba klupe na Zrinjevcu, kupuje rashodovane kante po Europi, prikazuje kvartove pune smeća i užasnog zadaha, kao i zapuštene parkove kojima caruje korov, kao projekte s dugoročnom perspektivom, s napomenom kako se brže i bolje ne može jer je eto Milan Bandić bio korumpirani politički demagog. S obzirom na to da je Možemo važna politička stranka u Zagrebu, valorizirajući pritom sve što su do sada promovirali, uključivo i novu doktrinu koju žele promovirati, Zagrepčanima se ne piše dobro.  

Nerast vs. Tomašević

Velike su sličnosti između gospodina Tomaševića i prasca čija je jedina ambicija u životu preživjeti konac studenog i cijeli prosinac. Naime, svinja koja je dočekala nekadašnji Dan Republike, čuveni dvadesetdevetijedanaestog, a zatim živa dočekala i Vodokršće, taj se prasac zove – nerast. 

Koje li sreće, kad je Gazda odlučivao koja od svinja ide pod nož, dakle za pršut, kulen i ostale delicije, a koja za planirani prirodni proces svinjske reprodukcije, za množenje ili rasplod, onaj tko je u ovoj drugoj kategoriji taj se proglašava pobjednikom utrke, on je dakle nerast. A kako se bira nerast, to jest pobjednik? Vrlo jednostavnom odokativnom metodom, naime nerast mora biti lijep, ugojen, jak, snažan, lijepo građen i, naravno, s ogromnim natečenim modro-crvenih mudima, takav najviše obećava, i ostaje za rasplod.

Obećanje ludom radovanje

Gospodin Tomašević, prije nešto više od dvije godine, također je pobijedio na izborima. Lijep, umjereno ugojen, solidno građen, urban, bio je idealan za mjesto novog zagrebačkog gradonačelnika nakon rudimentarnog Bandića. Nakon izbora i izborne pobjede, poput pravog nerasta, ni on neradi apsolutno ništa, osim što i jedan i drugi ustrajno izvršavaju svoje primarne funkcije, one zbog kojih su izabrani, nerast zna se što, a gospodin Tomašević slično, samo u zdrav mozak one koji su ga birali, i one koji nisu.  

Što se tiče izbornih obećanja, vrlo se precizno i ona Tomaševićeva i ona nerastova mogu okvalificirati kao – klasično kurčenje. S tim da, kada je nerast u pitanju, i naziv i smisao posve su logična kvalifikacija, te je lako provjerljiv omjer obećanog i izvršenog, dok je kod gospodina Tomaševića kvalifikacija apsolutno točna, ali je proces provjere obećanog i ispunjenog ipak malo otežaniji. Stanovite razlike postoje i u motivaciji, naime kod gospodina Tomaševića u pitanju je ono što je i inače u pitanju kada je riječ o stranim plaćeničkim franšizama, a kada je riječ o slavonskom nerastu, stvar je kudikamo opasnija, radi se o pitanju života i smrti.

Lovorike nakon izbora

Nakon izbora život i jednog i drugoga zapravo je fantastičan, bajka reklo bi se. Za razliku od braće koja su odabrana za pršut, kobasice i kulen, i koji su preventivno ranije ostali bez muda, naš nerast ne samo da je ostao cijelih muda i onog ostalog, nego mu dovode i ženke na rasplod. Osim toga, nerast cijeloga života, a Tomašević u vrijeme mandata, ne rade apsolutno ništa, osim što će se valjati po glibu koji su sami stvorili, te će po nekoliko puta mjesečno naskakati na one koji su ih izabrali da skaču po njima. Imati će biranu hranu, ugodan svinjac, to jest poglavarstvo, stoga se nameće logično pitanje: postoji li razlika između svinja koje biraju, i ljudi koji biraju. 

Čini se kako ipak da, jer svinje su strahovito inteligentne životinje, ili barem toliko inteligentne da im mudasti nerasti ne mogu baš nekažnjeno obećavat blagostanje, i to na način da će se manje raditi a bolje živjeti, to jest ne mogu im prodavati maglu bajkama kako je poželjno odustati od gospodarskog rasta, jer se tako društvo najbolje razvija. To jest, ne mogu im prodavati marskističku bozu grlatoga pojma – odrast.  

Super izborna godina

Gospodinu Tomaševiću je u osvit super izborne godine nesumnjivo bila potrebna nekakva pozitivna politička senzacija, koja bi mogla terapeutski utjecati na loš javni status njegove gradske uprave. Ali, sjetiti se nerasta, to jest odrasta, zatim ljudima palamuditi kako je odustajanje od rasta zapravo rast po sebi, e za to stvarno moraš biti kapacitet. Osim samog termina objave političke operacije zvane odrast, za Tomaševića je silno važan i njezin politički efekt. Koji će iz fokusa javne pažnje ukloniti neugodnosti poput slučaja divljih svinja po Zagrebu, kao i nesnosan smrad koji ih privlači, zatim tu je kupnja prastarih javnih prometala, zatim i Jakuševac koji nije taknut, zatim i vozni park ZET-a koji je kritičan, u konačnici i sluganski i posve podređen položaj u odnosu na Pripuza i njegov CIOS, koji su svojedobno obilježeni kao glavni politički i poslovni protivnik.

Proceduralne kontradikcije

U redu, sama činjenica da se neka politička akcija koristi u predizborne svrhe ne mora toj akciji oduzeti njezinu pozitivnu društvenu vrijednost. No, kod Tomaševića se u ovom slučaju, međutim, uočavaju određene kontradikcije. Njegovi istupi tim povodom izravno upućuju na promidžbeni lijevi aktivistički pragmatizam, koji toj operaciji daje specifičnu političku intonaciju. I ništa drugo. Dolaskom na kormilo glavnoga grada otvorio je Pandorinu kutiju, čiji sadržaj želi zadržati pod kontrolom, ali to nije uspjelo ni mitološkome Epimeteju, pa teško da će i njemu. Okružen je suradnicima koji također ni o čemu pojma nemaju, tako da smješno izgledaju kada im recimo Ivan Pernar, na primjer, postavi logično pitanje o stanovima za najam ili nešto iz domene neprepoznatljivoga i zapuštenog grada. 

Njihova obrana ignorancijom paradoksalna je i kompromitantna sama po sebi, ako čovjek na čelu jedne hijerarhije nema nikakvih spoznaja o ničemu, onda je u najmanju ruku upitna njegova kvalificiranost za odgovornu dužnost koju obavlja. Možemo sad agresivno traži čestitke i hvalospjeve, i kliče sam sebi. Najbizarnija je zadnja glupost sa kupnjom starih tramvaja, starih gotovo 30 godina, riječ je o ruzinavim kantama u kojima je vožnja isključivo na vlastitu odgovornost. Sve to skupa sugerira da gradonačelnik želi osvojiti publiku na galami i na antibandićevskoj platformi, dakle taktizira i razmišlja u prvome redu o sigurnosti vlastite političke infrastrukture, čija će vjerodostojnost vrlo brzo biti na prvoj provjeri. Ozbiljne politike i ozbiljnog upravljanja gradom tu nema.