Pobuna VK “Wagner” ni u slučaju trenutnog uspjeha ne bi promijenila bit ruskog režima. Ali glavno je da najnovija ruska previranja tek počinju
Oružani sukob između PMC-a Wagner i ruskih vladinih snaga pokazao je ne samo prevrtljivost i hirovitost središnje vlasti države agresora. Ova prilično smiješna, ali krvava epizoda s uništenjem vlastitog zrakoplova i neočekivanim ishodom pokazuje da se Putinova Rusija konačno pretvorila u propalu državu – piše Ukrinform.ua
No, sudionici drame to ne primjećuju, jer to a priori ne mogu primijetiti. Nastavit će prijetiti jedni drugima do potpunog raspada Ruske Federacije. Koji su znakovi da će to biti slučaj? Prvo, Prigožin očito ne djeluje sam, glavni igrači njegove “ekipe” još nisu došli do izražaja. Ali svakako će izaći na vidjelo: rezultati “vikend puča” su prelaki, vidi se ostvarenje još nepoznatog cilja. Drugo, Prigožin je vrebao i nije od onih koji se žele svađati sa svojom vojskom, koja je potpuno očuvana i čeka zapovijed.
Rusija se nije dogodila kao država, nego se dogodila kao banda.
“Marš pravde” koji je Jevgenij Prigožin proglasio Moskvi, a koji su izvele snage PVK “Wagner” povučene s rusko-ukrajinskog bojišta, započeo je zauzimanjem ruskog grada Rostova na Donu, a završio 200 kilometara od Moskve neočekivanom odlukom inicijatora marša da prekine pobjednički pohod i vrati se u vojarne i logore. Ukrinform, ukrajinski i strani mediji detaljno su izvijestili o svim nijansama i peripetijama neuspjele pobune te njezinim uzrocima i preduvjetima, tako da nema smisla ponovno prepričavati kroniku. Ipak, postoji nekoliko bitnih momenata ovog “vodvilja” koji zahtijevaju pomnu pozornost i detaljno razmatranje.
Prije svega, pokazalo se da Rusija u potpunosti odgovara opisu propale države, prema pokazateljima njemačkog politologa Ulricha Schneckera. Prema njegovoj definiciji, propalu državu karakterizira nesposobnost države da zadrži monopol nad uporabom sile, gubitak nadležnosti u područjima pružanja javnih usluga te takav politički sustav koji odsijeca i stanovništvo i političke oporbe od mogućnosti utjecaja na proces donošenja državnih odluka. Sve priče kremaljskih politologa o “suverenoj demokraciji” pokazale su se samo pokušajima da se sakrije činjenica da je u godinama nakon raspada SSSR-a ruska država bila i ostala umjetna tvorevina. A njegovo postojanje ne ovisi o volji naroda, nego o nekoliko desetaka zainteresiranih strana, koji su stvorili zločinački kartel za izvlačenje prirodnih i ljudskih resursa iz ogromnih teritorija za vlastitu korist. I da čim interesi jednog od članova kartela dođu u sukob s ostalima, bez imalo oklijevanja ide na ucjene i primjenu sile.
Ruska Federacija nalazi se u takvom stanju razvoja društvenih odnosa, koje je karakteristično za doba feudalne rascjepkanosti, njezina središnja vlast niti kontrolira pojedine regije (Čečenija), niti je u stanju vršiti učinkovitu kontrolu nad dijelovima svojih oružanih snaga (PMC). “Wagner”). Ruski zakoni se mogu ignorirati u korist političke podobnosti, to je jasno pokazao Putin, koji je u svom subotnjem govoru pohod Wagnerovaca na Moskvu proglasio oružanom pobunom, ali je već navečer istog dana pristao na “Lukašenkovu formulu” – uklanjanje optužbi protiv pobunjenika u zamjenu za njihov povratak na mjesta stalnog raspoređivanja i Prigožinov odlazak u Bjelorusiju.
Vrlo je značajna i reakcija oružanih snaga, Ruske garde, Ministarstva unutarnjih poslova i drugih struktura vlasti Ruske Federacije na pobunu – nitko od njih nije ušao u oružani obračun s Wagnerovcima. Stožer Južnog vojnog okruga u Rostovu na Donu osvojen je bez borbe, brojne vojne postrojbe ruske vojske i specijalnih službi nisu ispalile niti jedan metak na pobunjenike. Protiv Wagnerovaca su djelovali samo vojni zrakoplovi, ali oni su bili toliko “uspješni” da su odmah izgubili šest helikoptera i jedan avion, a istaknuli su se i gađanjem civilnih automobila na putu za Moskvu.
S tim u vezi, postavlja se krajnje bolno pitanje o kontroli ruske središnje vlasti nad arsenalima nuklearnog oružja. Pobuna Wagnerovaca je gotova, ali nema jamstva da sutra ili za tjedan dana neki drugi zapovjednik, ili isti Prigožin sa svojim “Wagnerovcima”, neće zauzeti ista skladišta taktičkog nuklearnog streljiva i odlučiti ih upotrijebiti ili na bojnom polju ili započeti živu trgovinu s ekstremističkim pokretima ili odmetničkim državama. Zemlje Zapada, koje su dosad bile suzdržane u opsegu pomoći Ukrajini, moraju preispitati svoje pristupe, temeljene na činjenici da Moskva u svakom trenutku može izgubiti kontrolu nad dijelom svog arsenala oružja za masovno uništenje.
Neprijatelj slabi, stav Zapada prema Rusiji treba nove pristupe
Saveznici Ukrajine u dosadašnjim procjenama Rusije polazili su od toga da je Ruska Federacija država s istim mehanizmima kontrole donošenja odluka i provedbe kao u svim modernim državama, samo što su tamo na vlast došli revanšisti i pristaše autoritarnih metoda vladanja. To je pogreška, jer Rusija je državna tvorevina u kojoj su mentalitet većine stanovništva, načini obnašanja vlasti i struktura vlasti, unatoč vanjskoj sličnosti sa zapadnom, bitno drugačiji. Ruska Federacija je potpuno feudalna struktura, slična Moskoviji u vrijeme Ivana IV., ili, razumljivijim terminima i povijesnim analogijama našim zapadnim partnerima, barunskoj samovolji iz vremena Ivana Bez zemlje.
Drugi važan zaključak je da je reakcija većine ruskog stanovništva i dijela ruske oporbe na Prigožinovu pobunu bila pasivna do de facto odobravanja. Jesu li Rusi spremni propale militariste u Moskvi zamijeniti militaristima koji će im osigurati “pobjedu nad Ukrajinom i Zapadom”? Jednostavno će se držati bilo koje opcije.
Tri stoljeća, od stvaranja carstva od strane Petra I., Rusija je bila duboko prožeta duhom militarizma i zabludama teritorijalnog osvajanja. Može se steći dojam da je tri stotine godina neprestane propagande pretvorilo generacije podanika Ruskog Carstva, građane SSSR-a i Ruske Federacije u zajednicu koja je spremna odreći se svakog svog ljudskog i društvenog prava zarad nova osvajanja. Ali nije baš tako. Većina se treba “bojiti Rusije”. Ali, kao i svaka apstrakcija, ova se maksima brzo uništi kada se suoči s otporom. Dogodilo se to više puta u povijesti Rusije, tako će biti i sada – stvarnost će pobijediti infantilne snove preuranjenih imperijalista.
Mnoge je iznenadio poziv Mihaila Hodorkovskog da podrže Prigožinovu pobunu. No, bio je to sasvim logičan apel koji odgovara težnjama ruske oporbe, budući da njezin cilj nije uspostava demokratskog režima, a ne samo promjena vlasti. Nastojao je rezervirati mjesto u blizini jake: jer za sve lijepe ljude na svijetu dođe trenutak kada trebaju ne samo naoružani razbojnici, već i oni koji rade nešto u politici i biznisu.
I tako – pod svim carevima, generalnim sekretarima i predsjednicima, bit ruske politike bila je nepromijenjena. Izvana – teritorijalna i ekonomska ekspanzija, iznutra – militarizacija i iznuđivanje podanika. I rusko-švedski ratovi, i „grčki projekt“ Katarine II, i rusko-osmanski ratovi, i „velika igra“ s Velikom Britanijom, i kominternino dogovaranje umjetnih revolucija u Europi, i stvaranje bloka. zemalja „socijalističkog lagera“, te događaji iz moderne povijesti s ruskom invazijom na zemlje bivšeg SSSR-a, Balkana i Afrike – sve to svjedoči o postojanosti ruske imperijalističke politike, ma kojim riječima i terminima ona bila korice.
Karakterističan primjer Prvog svjetskog rata je da su i Nikola I., Privremena vlada i ruske socijalističke i demokratske stranke, unatoč očajničkoj borbi za vlast, jednako težile pobjedi i kontroli nad crnomorskim tjesnacima. Stoljeća prolaze, ali ruski imperijalizam, bez obzira na vanjske oblike, ostaje nepromijenjen. Kao i to da ruska agresija – vojna, kulturna ili ideološka – prestaje tamo gdje je odbijena.
Prigožinova očito nedovršena pobuna već je podigla val objašnjenja zavjere, uključujući i polovične verzije da se sve dogodilo po dogovoru s Putinom. Koji su na taj način, takoreći, pokušali otkriti skrivenu “petu kolonu” u Rusiji. Ali to je jednostavno smiješno. A priča o Prigožinskoj pobuni očito još nije gotova – to je glavno. Jer zapravo, sasvim sigurno (i tu nema nikakve zavjere) Prigožin nije djelovao sam i njegova “grupa podrške” ostaje u sjeni. Wagnerov puč uvelike je oslabio položaj Kremlja, jer se pokazalo da se središnja vlast i njezine snage nisu mogle obraniti od ne prevelike, ali organizirane vojne sile, da put prema Moskvi nije bio kontroliran i nezaštićen. Da će rusko stanovništvo mirno prihvatiti svaku promjenu vlasti – u ruskim gradovima nije bilo akcije podrške središnjoj vlasti. I prvi tko god pokuša iskoristiti ovu priliku bit će Prigozhin i njegovo društvo. Girkin-Strelkov sa svojim “rekonstruktorima” imperijalnog idiotizma također su, kako kažu, u niskom startu. Bit će još spremnih. Ali barem se ove dvije prve skupine sigurno neće međusobno pomiriti.
Što onda, Rusiji dolazi građanski rat? Ovo je više nego vjerojatno. Pa ako se radilo o nekom od “Putinovih dvotočkaša”, onda je već u prvom potezu jedna glinena noga ruskog kolosa napravila podnožje drugoj.
A najvažniji zaključak iz ruskog “vikend puča”, prema autoru, jest da u Rusiji počinju vrlo specifični centrifugalni procesi. Za razliku od zemalja s modernim sustavom, gdje se ekscentričnost shvaća kao želja teritorija na ovaj ili onaj način da steknu znakove i alate neovisnosti, u Rusiji, kao zemlji s arhaičnim polufeudalnim sustavom i mentalitetom, ekscentričnost se očituje prije svega u izdvajanju dijelova vojske iz izvršavanja općih zadaća
I zadnji. Čak i ako se početak građanskog rata u Rusiji u 21. stoljeću odgodi, puč će dovesti (već je doveo) do daljnjeg slabljenja ruske vojske – upravo ono što ide u prilog Ukrajini i našim saveznicima, piše Dmitro Redko za Ukrinform