UJDI (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu) bi bilo najjednostavnije bilo opisati kao logično dezerterstvo 1991. uz sanjanju neke meke Jugoslavije u kojoj bi oni zadržali pozicije. Politikom “kuhanja žive žabe” (Hrvata) taj cilj su nakon 2000. godine i ostvarili.
Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) je bilo među prvim organiziranim inicijativama i udrugama građana u vrijeme raspada jednostranačkog samoupravno-socijalističkog sustava u SR Hrvatskoj.
Sama inicijativa je nastala na poticaj poznatog intelektualca Predraga Matvejevića, a većinom je bila sastavljena od ljevičarskih “intelektualca”, od kojih su velik broj činili i marksistički filozofi okupljeni oko Praxisove škole. Zalagali su se za raspisivanje saveznih izbora (izbora za Saveznu skupštinu u Beogradu), demokratizaciju, ali i za ujedinjenu i federalnu Jugoslaviju.
Predsjednici su bili prvo ekonomist Branko Horvat, a nakon njega je to bio Nebojša Popov. Direktor je bio Žarko Puhovski.
Od poznatijih istaknutih članova UJDI-a bili su tu bivši beogradski gradonačelnik i arhitekt Bogdan Bogdanović, bivši Titov general i ministar vanjskih poslova Koča Popović, sveprisutni i danas aktualni Milorad Pupovac, srbijanski redatelj Ljubiša Ristić, otac bivšeg srbijanskog predsjednika i poslijeratni srpski nacionalist Ljubomir Tadić, književnica Dubravka Ugrešić, filozofi i profesori Predrag Vranicki i Nenad Zakošek, sociologinja Vesna Pešić, književnik Abdulah Sidran, kontroverzni Miloševićev ministar informiranja i poznati novinar Aleksandar Tijanić te mnogi drugi.
Sam popis članova jasno pokazuje kako se radilo o intelektualnom kružoku, a ne organiziranoj političkoj stranci. Inicijativa je nastala u okviru profesora i djelatnika zagrebačkog Filozofskog fakulteta, sudjelovala je na izborima u Srbiji 1990. godine, a jedini uspjeh je ostvarila kandidaturom Ivana Đurića na predsjedničkim izborima u Srbiji. Đurić nije imao ozbiljne šanse protiv tadašnjeg srbijanskog “Vožda” Slobodana Miloševića, ali je ostvario za to vrijeme respektabilnih 5,5 posto glasova. Zanimljivo je kako je Đurić bio i kandidat Saveza reformskih snaga Jugoslavije, političke stranke koju je osnovao Ante Marković.
U široj javnosti se UJDI često ne razlikuje u odnosu na Markovićevu stranku, ali i u odnosu na kontroverznu stranku Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju. Markovićeva stranka je bila za očuvanje Jugoslavije, ali i za veće reforme političkog i ekonomskog sustava, dok je SK-PKJ bio stranka generala JNA iza koje su stajali generali Branko Mamula, Stevan Mirković i drugi, a podržavao ju je i Veljko Kadijević. Na kraju se ta stranke “utopila” u JUL Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića, a najpoznatiji izdanak JUL-a u današnjim vremenima je notorni Aleksandar Vulin.
UJDI kao politička snaga nije ni imala za cilj osvajanje političke vlasti te je postala poprilično marginalna u promjenama početkom ’90-ih. No uskoro najistaknutiji članovi UJDI-a preuzimaju ulogu žestokih kritičara nacionalizama na području bivše Jugoslavije, a pojedinci su se i zalagali za nove jugoslavenske i balkanske integracije. Popis imena također jasno govori i kako je cijela “scena” nevladinih udruga i pokreta nastala iz jezgra ove propale političke inicijative. Tako je Puhovski bio dugogodišnji čelnik HHO-a, a sličnu ulogu su u Srbiji imali već navedeni Popov i Pešić.
Neki od osnivača UJDI-a su i Lino Veljak, mentor i znanstveni promotor Marije Selak Raspudić,, zatim Tomislav Reškovac, jedan od suatora udžbenika za predmet Marksizam i socijalističko samoupravljanje, abio je i ravnatelj “Instituta” Otvoreno društvo – Hrvatska, član skupine Cjelovite kurikularne reforme i jedan od autora programa stranke Možemo!] Predsjednik je povjerenstva za izvannastavnu aktivnost “Građanski odgoj i obrazovanje” u osnovnim i srednjim školama Grada Zagreba.
O ovoj zanimljivoj priči jučer se oglasio i predsjednički kandidat dr Tomislav Jonjić koji je podučio hrvatski narod koga ima za protivnike u političkoj utakmici. U svojoj objavi na Facebooku piše
“Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI) bila je jugoslavenska politička organizacija lijevih usmjerenja, osnovana u veljači 1989. s ciljem očuvanja i obnove Jugoslavije, a protiv stvaranja suverene i neovisne Republike Hrvatske.
Ta organizacija političkih slijepaca i Jugoslavena okupljala je Žarka Puhovskog, Koču Popovića, Milorada Pupovca, ali i druge koji danas bitno oblikuju neojugoslavensku političku scenu.
Uz omladinca Zorana Milanovića bili su tu i Tomislav Reškovac, autor programa stranke Možemo, kao i Lino Veljak, dugogodišnji mentor jedne od predsjedničkih kandidatkinja. I, igrom slučaja, ti omladinci i tobožnji intelektualci nikad se nisu iskazali u borbi za neovisnu Hrvatsku – bilo na ratištu, bilo perom.
Ali vic je na naš račun, jer jugoslavenske kvislinške „elite“ i danas lagodno žive od države koju nisu htjeli, imaju pristup javnim funkcijama i medijima, dok se mi koji toj kasti ne pripadamo uglavnom zadovoljavamo mrvicama i ne znajući koliko nam se rugaju.”
Nesumnjivo je da će ova tema izazvati puno pažnje, jer ogoljuje neke prethodne odnose između političkih aktera s kraja prošlog stoljeća, pa i neki postupci i napadi aktualnog predsjednika na neke ljude postaju puno jasniji.
T.R.I.