Piše Vanja Zlatović

Bio je sa mnom u JNA jedan Igor Dimitrijević, vrlo se otvoreno izjašnjavao za Dražu, tada je to još bio neki problem i on je, mahom s albanskim kažnjenicima i mojom malenkosti iz nepolitičkih razloga nego moje pitome naravi znao kiselinom ribati zahode i sl.

Eto, sto mi je puta draži taj Srbijanac nego oni koji su bili sluge režima s ružom pa su za dvije godine bili “nitko ne sme da vas bije” s božurom pa su mahali pištoljima po Beogradu i Podgorici i na kraju su postali neki heroji s bradom i spasitelji pilota i eko četnici.

Njega Igora, ako ništa,ne moram gledati na HRT ili čitati stotine članaka kako je bio čitavo to vrijeme tužan da smo se posvadili a bili smo kao braća. On je imao bar svoj stav i ja sam siguran da ga je to isklučivo koštalo.

– Mene nitko nije mogao posvaditi s Hrvatima. No, ako smo se već morali razići, trebali smo to učiniti kao Česi i Slovaci, uz pivo, no to je među balkanskim narodima očito bilo neizvedivo na takav način – kaže košarkaš  Slavnić a prenosi to Večernji list kao da odmahuje rukom i dodaje “a vi Hrvati i dalje drvite po tom Vukovaru na godišnjicu onih problema tamo koji su se onda  dogodili”.

Ta je izjava javna  paradigma ratova devedesetih u hrvatskom medijskom prostoru, neko “ah mi Balkanci ne znamo na fin način”, ovo se događa u trenutku kad je u srcu beogradske političke anticipacije prostora i sad nešto što zove tamošnji neugasli garašaninski duh “okupljanjem srpskih zemalja” a u koje spadaju srpske  zemlje koje, valjda Česi u toj usporedbi o razlazu Čeha i Slovaka zovu Dalmacija ili Kordun.

Ukratko, da ste pustili da odnesemo srpske zemlje iz te avnojske kifle ne bi se niti svađali niti tukli, a gle kako je ovako ispalo. I tu budite sigurni da niti jedno drugo rješenje niti jednog časa nije postojalo u opticaju još od  hiperglorifikacije boja na Kosovu koji je, sasvim povijesno netočno i prilagođeno da opčini predstavljalo ključnu točku Miloševićevog dolaska na vlast u Srbiji i imalo je dva simbolička trenutka, obljetnicu i govor na Gazimestanu 1989. i film snimljen kao nešto za stotinu osamdeset stupnjeva tvrđe i nacionalno asertivnije nego su bili filmovi osamdesetih pa i povijesni.

Taj film o Kosovu iz 1989. je bio jasan znak da počinju devedesete sa svim kolonama izbjeglica koje će bježati pred JNA i srbijanskim pravojskama i u kojem će junačku ulogu No1 igrati Žarko Laušević, dojučerašnji “oficir s ružom” koji osloboditelje 1945. u Zagrebu i svugdje prikazuje kao nježna i romantična bića koja su se, eto, sad pod magijom Solobe slobode ( tako je to odlična pjesnikinja ali tada stara i neselektivna Desanka Maksimović) od oficira s ružom pretvarali u nove Obiliće i kako je Arkan od ubojice s ružom za Stane Dolanca i UDBA-u postajao N.K Obilić.

Završetak je glumačke karijere tog glumca za kojim plače hrvatski medijski prostor u filmu Heroji Halijarda kako četnici spašavaju amerikanske pilote od fašista, valjda onih s ružom jer drugih i nije bilo a Nijemce u Srbiji u 40-im nije dirao niti im smetao nitko, niti partizani s ružom niti četnici niti Obilić.

Još se nisu suze osušile kako je Bjeloglić, naš Boba, progonjen od Vučića i njegovog klijentelizma i primitivaca a on je prošao istu metamorfozu od Sirogojna s ružom koji uz Boška Buhu progoni fašiste pa do svih kokardaških i mafijaških ostvarenja slijeće kod Sašenjke da se zgraža nad devedesetim čija je bio filmska ikona i uzor.

Najbizarnije, ono što su bili Ljuba Zemunac ili Ćenta a glumi da je bio Kristijan Golubović, to je na platnu prvi i čitavo to vrijeme od Rana do Južnog vetra bio naš Bjela koji je čitavo to vrijeme inspiracija ološu koji trguje naftom iz Hrvatske i heroinom i koji je direktna ideološka priprema malom Kosti kao i jednako humani Sergej kojem su sve pretke pobili ustaše i svi su oni s ružom pa su nevaljalci a za svima uzdiše hrvatska snobovska i polupismena ljevica…samo je Tomić Sergeju napisao otvoreno pismo štulićevske intime po mjerilima E moj druže beogradski.

Na onom Indexu je deset objava bilo o smrti Žarka Lauševića …neki Ivo Gregurević koji ne znam da je ikad gostovao u NU2, nije niti Dalić kao neki nogometni momčić, zato su Sergej i Bjela tamo kao kod kuće, Miki Manojlović as well, i svi su oni s ružom i nitko od njih nije rekao ništa drugo nego …da smo se mogli razići kao Česi i Slovaci ali eto, političari su htjeli drukčije. A najviše Tuđman.

Zamislite da je, eto nesretnim slučajem i “bezvoljno” jedan hrvatski intelektualac piše, eto Dalić pobio s devet metaka dvojicu od 19 i 20g ..imao je u džepu utoku jer je to tada bilo normalno.

Jedini dokaz da je Žarko bio nešto drugo je da ga neko vrijeme nije volio vojvoda Šešelj jer mu se nije sviđalo kako glumi Svetog Savu. Pa se izvodi iz toga koliko je bio on napredan da ga Vojo nije volio, dakle je bio u statusu u kojem i “kapetan Dragan”, eto i on žali da se nismo razišli kao Česi i Slovaci a niti Šešelj ga nije volio.