HomeKolumnaTomislav Kardum: Putinizam i nesuočavanje sa staljinizmom

Tomislav Kardum: Putinizam i nesuočavanje sa staljinizmom

Od početka ruske invazije na Ukrajinu ne-ruskom, a pogotovo zapadnoeuropskom i američkom promatraču, opravdanja agresije iz Moskve činila su se, najmanju ruku, nerealnima. Ona su tumačena kao plod potpune odlijepljenosti kremaljskih nedemokratskih elita od realnosti, Putinovog bezumlja i ludila uslijed izolacije od svijeta zbog Covida-19, pretvaranjem Rusije u totalitarnu državu i sl.

Prosječan je promatrač odbacivao da bi obrazovani Rus mogao vjerovati, kako često ide poštapalica, „u 21. stoljeću“ u parole o „denacifikaciji i demilitarizaciji“ Ukrajine, „nacističkom narkomanu“ u Kijevu, koji je usput budi rečeno židovskog podrijetla, brojnim laboratorijima biološkog oružja izrađenima u suradnji s američkom dubokom državom, ukrajinskom planu izrade nuklearne bombe, hordama nacista koji provode genocid nad rusofonim stanovništvom istočne Ukrajine i sl.

Međutim, Rusija je među deset zemalja s najvećim udjelom visokoobrazovanog stanovništva na svijetu, a u dobnoj skupini od 55 do 64 godine čak je 50,3 posto Rusa visokoobrazovano, po čemu su prvi u svijetu.

Propaganda nije pala na plodno tlo zbog „neobrazovanosti“, „neprosvijećenosti“, „neinformiranosti“, „nedostatka kritičkog mišljenja“ ili nečeg sličnog, već upravo zbog obrazovanosti, informiranosti i cjeloživotne izloženosti propagandi te upijanju ruskih nacionalnih i sovjetskih državnih mitova kroz obrazovni sustav, medije i prevladavajuću kulturu.

Praizvor takvih parola i njihovog besramnog plasiranja leži u nesuočavanju Rusije s nasljeđem sovjetske imperijalne politike te u uklapanju temeljnog sovjetskog državnog mita u ruski – mita o Velikom domovinskom ratu, kako Rusi nazivaju Drugi svjetski rat.

Mit o Velikom domovinskom ratu postao je temeljni legitimacijski mit Sovjetskog Saveza u ’60-ima, za vrijeme Leonida Brežnjeva, kada istiskuje izvorni mit i misiju Sovjetskog Saveza – mit o Oktobarskoj revoluciji koja će naposljetku dovesti do globalne uspostave komunizma i marksističkog „kraja povijesti“.

Sovjetske su elite, tada već sve više gerontokratske, pribjegle formiranju tog suštinski nacionalističkog mita prvenstveno iz razloga jer su same prestale vjerovati u to da će komunizam trijumfalno pobijediti kapitalizam. Snaga marksizma suočila se s ekonomskim zidom realnosti, na Zapadu dolazi do djelomičnog otrježnjenja ljevice zbog invazije Sovjetskog Saveza na Mađarsku i Čehoslovačku, a posljedično je temeljno legitimacijsko sredstvo režima postala pobjeda nad najvećom silom zla u povijesti – nacističkom Njemačkom.

Na vlasti više nisu bili fanatični komunisti koji vjeruju u globalnu pobjedu komunizma, već povlaštena, u ideološkom smislu post-komunistička elita, koja je i dalje mistifikacijama, otvorenim lažima, represijom te stvaranjem unutarnjih i vanjskih neprijatelja morala opravdati jednopartijsku diktaturu. Budući da su bratski narodi Sovjetskog Saveza dali najveći obol pobjedi nad nacizmom koji je prijetio cijelom čovječanstvu, što je u pogledu vojnih žrtava neosporno točno, čovječanstvo duguje Sovjetskom Savezu vječnu zahvalnost, a djelovanje protiv Sovjetskog Saveza poistovjećuje se s izdajom i, u krajnjoj ruci, s nacističkim sentimentom.

Taj su mit nastavile koristiti Rusija i sada ruski satelit Bjelorusija pod diktatorom Aleksandrom Lukašenkom. Operacionalizaciju tog mita dobro oslikava intervju koji je Lukašenko dao za britanski javni servis BBC krajem 2021. Na kritike novinara da bjeloruske vlasti silom dovode migrante do EU-a kako bi ju destabilizirale Lukašenko je dopisniku BBC-a Steveu Rosenbergu odgovorio: „Još biste nas trebali slaviti. Slaviti nas zato što smo se borili s fašizmom“. Novinar je ustrajao da trenutna situacija nema nikakve veze s Drugim svjetskim ratom, ali Lukašenko je bio rezolutan: „Steve, reći ću ti. Zato što još niste otplatili dugove bjeloruskom narodu za Drugi svjetski rat, za gubitke koje smo pretrpjeli. Samo je osamdeset godina prošlo, niti sto godina od početka rata i opet ste pokušali provaliti u naš dom i započeti novi“.

Ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin u lipnju je 2020. napisao veliki tekst za The National Interest o Drugom svjetskom ratu u kojemu je apostrofirao važnost sovjetskog, danas ruskog, državnog mita za globalnu politiku. U prologu Putin jasno ističe: „Na samitu vođa ZND-a krajem prošle godine svi smo se složili o jednoj stvari: esencijalno je prenijeti budućim generacijama sjećanje na činjenicu da su naciste prije svega porazili sovjetski narodi i da su se predstavnici svih republika Sovjetskog Saveza borili zajedno u herojskoj bitci, kako na ratištu, tako i u pozadini“.

Putinove riječi oslikavaju se i u represivnom ruskom zakonodavstvu. Naime, izjednačavanje uloge Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha u Drugom svjetskom ratu, što u praksi znači i zabranu problematiziranja podjele Poljske, kažnjava se s do 5 tisuća rublji i 15 dana zatvora za pojedince, a za organizacije s do 100 tisuća rublji. Takve odredbe i atmosfera služe i kao sredstvo za progon organizacija posvećenih istraživanju komunističkih zločina.

Primjerice, krajem 2021. moskovski je sud zabranio rad organizacije Memorial International, koja je ranije bila proglašena stranim agentom. Tužitelj je zaključio da Memorial International, čiji je prvi čelnik 1987. postao jedan od najpoznatijih sovjetskih disidenata Andrej Saharov, „stvara lažnu sliku Sovjetskog Saveza kao terorističke države spekuliranjem o temama političke represije 20. stoljeća“.

Također je istaknuo da se na popisu žrtava staljinizma nalaze „nacisti s krvlju sovjetskih građana na svojim rukama“ te je optužio liberalnu ustanovu za „pokušaje rehabilitacije izdajica domovine i nacističkih kolaboracionista“.Važnost tog mita ima važne implikacije za današnju rusku vanjsku politiku i za odnos prema Ukrajincima. Središnji aspekt spomenutog mita je zanemarivanje ili relativiziranje – što Putin eksplicitno čini u navedenom članku – sovjetske agresivne vanjske politike u razdoblju od potpisivanja Pakta Ribbentrop-Molotov 23. kolovoza 1939. do početka njemačke invazije na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941.

Kako bi se razumjelo cinično rusko postupanje u 2022., potrebno je dati kratku kronologiju sovjetskih agresivnih postupaka u spomenutom razdoblju. Sovjetske snage 17. rujna 1939., šesnaest dana nakon početka njemačke invazije na Poljsku, napadaju svog zapadnog susjeda i sukladno prethodnom dogovoru s Trećim Reichom dobivaju polovicu zemlje.

Ono što je ključno za razumijevanje današnjice je sovjetsko opravdanje napada – Moskva je tvrdila da je poljska država zapravo prestala postojati i da Sovjetski Savez mora osloboditi ukrajinsku i bjelorusku braću od poljskog „buržoaskog fašizma“, kako je to formulirao Josif Visarionovič Staljin.

Dva i pol mjeseca kasnije Sovjetski Savez izvršit će invaziju na Finsku. Sovjetski Savez ponovno ne objavljuje rat Finskoj već tvrdi da samo pomaže Finskoj Demokratskoj Republici, komunističkom satelitskom provizoriju pod vodstvom istaknutog finskog komunista Otta Kuusinena. Sovjetski Savez, dakle, ponovno ne vodi rat protiv buržoaske vlade, već samo pomaže potlačenom finskom narodu da izrazi svoju zatomljenu volju.

Ubrzo će Sovjetski Savez sličnu strategiju upotrijebiti protiv baltičkih država, odnosno protiv Litve, Latvije i Estonije. One će, suočene s nadmoćnim neprijateljem, omogućiti osnivanje sovjetskih vojnih baza u zemlji, a lokalni će komunisti ubrzo izglasati farsično „priključenje“ Litve, Latvije i Estonije Sovjetskom Savezu.

Do njemačke će invazije 22. lipnja 1941. Sovjetski Savez ultimatumom „osloboditi“ stanovnike Besarabije i Bukovine od rumunjskog „ugnjetavača“.Svi će navedeni teritoriji, što će u Jalti amenovati Winston Churchill i Franklin Delano Roosevelt, ostati u sastavu Sovjetskog Saveza do njegova sloma. Današnja ruska elita eksplicitno opravdava tadašnju sovjetsku politiku.

Putin je u spomenutom članku označio sovjetske postupke kao ispravljanje versajske nepravde. Naime, zanemaruje se da je Rusija, iako izvorno članica Antante, izgubila Prvi svjetski rat. Rusiju su Njemačka i Austro-Ugarska porazile te je bila prisiljena odreći se velikog dijela svog teritorija u Brest-Litovsku, a potpisivanjem separatnog mira postala je jedina sila gubitnica u sklopu pobjedničke koalicije!

Povijesni je ekskurs bio nužan jer danas u Ukrajini vidimo manifestacije apologije sovjetskog imperijalizma. Ruska opravdanja invazije danas su cinična jednako kao i 1939./1940. Tako Putinov glasnogovornik hladnokrvno govori da će Rusija biti prisiljena objaviti rat Ukrajini – on se formalno još ne vodi, kao što ga SSSR nije vodio protiv Finske i Poljske. Glavni je plan ruske invazije očito bio u nekoliko dana zauzeti Kijev, svrgnuti legalno izabrano vodstvo, i postaviti bivšeg proruskog predsjednika Viktora Janukoviča za lidera satelitske okljaštrene Ukrajine.

Taj je plan počivao na pogrešnoj pretpostavci koja proizlazi iz drugog kraka ruskog državnog mita.

U programatskom članku „O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“ Putin negira samobitnost ukrajinske nacije, a u govoru nakon invazije ukrajinsku je naciju izravno proglasio izmišljotinom Vladimira Iljiča Lenjina koja je za cilj imala slabljenje ruskog naroda i ruske države. U prvom se trenutku čini da je riječ o klasičnom velikoruskom imperijalističkom mitu koji nema nikakve veze s naslijeđem Sovjetskog Saveza. Međutim, pomnije razmatranje ukazuje da je upravo riječ o toksičnoj kombinaciji velikoruske ideologije i sovjetske verzije mita o „bratstvu i jedinstvu“. Integralni dio mita o Velikom domovinskom ratu je bratska borba svih sovjetskih naroda protiv nacističkog okupatora. Protivnicima ukrajinsko-ruskog bratstva negira se bilo kakva autonomija i slobodna volja – oni su sluge SAD-a, „Anglosasa“, Poljske, Vatikana i sl.

To diskurzivno sredstvo uvelike podsjeća i na srpsku imperijalističku strategiju po kojoj su Hrvati bratski narod u „Narodnooslobodilačkoj borbi“, ali kada traže samostalnost postaju „sluge Vatikana“, „izmišljotina Josipa Broza Tita i Kominterne“, „bečki konjušari“ i sl.Iako su boljševici Sovjetski Savez reorganizirali po načelu etničkih republika i autonomnih pokrajina te su istaknuli pravo naroda na samoodređenje do odcjepljenja, ukrajinski je, kao i svaki drugi nacionalni identitet, mogao samo supostojati s ruskim i kao takav je toleriran.

Pravo na samoodređenje, usprkos tome što je SSSR čak isposlovao posebna mjesta u UN-u za Ukrajinu i Bjelorusiju kako bi ojačao svoju poziciju, funkcioniralo je samo na papiru, a na konzumaciju tog prava nitko istinski nije računao. Usprkos tome što današnja ruska elita „zamjera“ boljševicima izmišljanje ukrajinske nacije i Hruščovljevo predavanje Krima Ukrajini, pri čemu se zanemaruje da je te 1954. dio tadašnjeg teritorija Ukrajine pripao Rusiji, sovjetska elita nikada nije bila potpuno odvojena od velikoruske ideologije.

Tako je i posljednji lider Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov, koji je danas u Rusiji percipiran kao nacionalni izdajnik, privatno tražio od američkog predsjednika Georgea Busha st. da spriječi osamostaljenje Ukrajine tvrdeći da je Ukrajina, u postojećim granicama, nestabilni boljševički konstrukt dugoročno osuđen na propast

Međutim, negiranje samobitnosti ukrajinske nacije i njeno rasparčavanje – Putin je navodno jednom prilikom poljskom premijeru Donaldu Tusku govorio kako bi bilo prirodno da Poljskoj pripade zapad zemlje, a Rusiji ostatak – nije idealan scenarij za rusku državnu elitu.

Taj je narativ Putin plasirao tek nakon što je postalo jasno da proruske snage ne mogu više doći na vlast u Ukrajini, nakon agresije u Donbasu i aneksije Krima, što je posljedično dovelo do velikog pada rusofilskog sentimenta u zemlji. Putin je tvrdio da Rusija nema veze s ratom na istoku zemlje te je nastojao putem kukavičjeg jajeta u vidu Sporazuma iz Minska u ustav Ukrajine ugraditi rusku verziju Republike Srpske, što bi dovelo do efektivne blokade bilo kakve neovisne ukrajinske vanjske i državne politike te do povećanja broja proruskih glasača. Također, plan je bio izbornim makinacijama i financiranjem lojalnih oligarha eventualno „preuzeti“ cijelu Ukrajinu kao što je to bio slučaj za vrijeme Viktora Janukoviča.

Sve dok je Ukrajina proruska ona ne samo da smije postojati, već je riječ o vjekovnoj bratskoj naciji Rusije, ali kada počne voditi samostalnu politiku, ona postaje izmišljena ili je u najmanju ruku vode nacisti, odnosno „banderovci“, pa su u krajnjoj liniji oni samo manifestacija proturuskih imperijalnih težnji zapadnih zemalja. Možda i najvažnija propagandistica Kremlja Margarita Simonjan, glavna urednica međunarodnog servisa RT (Russia Today), plastično je to nedavno oslikala na ruskoj javnoj televiziji:

Na naš užas i zaprepaštenje, velik dio ukrajinskog naroda, naravno ne svi, ali značajan dio, preuzelo je masovno nacističko bezumlje. Prethodno sam i ja mislila da ih je tamo samo ponešto. Nisam mogla vjerovati da ih tamo ima baš toliko puno, da je to temeljna sila u Ukrajini. Mislila sam da su to samo male skupine, a vlasti im povlađuju postavljanjem spomenika Banderi, proslavama, poučavanjem o povijesti u školama, ali da je nemoguće da naš narod s kojim smo zajedno ratovali protiv nacizma, sada ima toliko puno nacista. Međutim, imaju!

Na tom primjeru vidimo upriličenje sovjetske verzije toksičnog nacional-komunističkog mita o „bratstvu i jedinstvu“. Jedan se narod po tom mitu jednodušno borio protiv okupatora, ali je mala manjina nečasnih ljudi služila nacistima. Implikacija toga je jasna – dehumanizirani protivnici rusko-ukrajinskog bratstva su podljudi protiv kojih se smije postupati neljudski. Diskurzivna dehumanizacija lako sklizne u zločin koji nije ni percipiran kao zločin jer je počinjen protiv dehumaniziranih nacista koji predstavljaju prijetnju za cijeli svijet.Ukrajina je tri i pol stoljeća bila izložena više ili manje intenzivnoj rusifikaciji, a u 20. stoljeću Homo sovieticus je ponajviše stvaran upravo u istočnom dijelu Ukrajine.

Poljski novinar i publicist Ryszard Kapuściński objašnjava u svom dijelu Imperij nastanak Homo sovieticusa:Taj etnički Homo sovieticus proizvod je povijesti SSSR-a, čiji značajan dio čine neprestane, intenzivne i masovne migracije, premještanja, preseljenja i česte promjene boravka njegovih žitelja. Taj je proces započeo u 19. stoljeću naseljavanjem i progonstvima u Sibir te kolonijalnom ekspanzijom u Aziji, ali zahuktao se tek nakon 1917. godine. Milijuni ljudi izgubili su krov nad glavom i zakrčili su ceste. Jedni se vraćaju s bojišnica Prvoga svjetskog rata, drugi odlaze na bojišta građanskog rata. Glad iz 1921. primorala je nove milijune ljudi na potucanja u potrazi za koricom kruha.

Djeca koju su rat i revolucija lišili roditelja, oni milijuni nesretnih besprizornika pokrenuli su križarske pohode uzrokovane glađu, koji su poharali cijelu zemlju uzduž i poprijeko. A potom mase radnika u potrazi za poslom i kruhom odlaze na Ural i u druge zakutke zemlje, gdje se mogu zaposliti na gradilištima tvornica, željezara, rudnika, brana. Više od četrdeset godina deseci milijuna ljudi odlazili su na svoja mukotrpna putovanja do nebrojenih logora i zatvora raštrkanih po cijelome teritoriju carstva.

Izbio je Drugi svjetski rat i novi potoci ljudi premještaju se u svim pravcima, zajedno s linijama bojišnice. U isto vrijeme, u pozadini tih bojišta, Berija upravlja deportacijama Poljaka i Grka, Nijemaca i Kalmika u unutrašnjost Kazahstana i Sibir. Posljedično tome, čitavi su se narodi našli u tuđinskim krajevima, u nepoznatom okruženju, u siromaštvu i gladi. Jedan od ciljeva te operacije bilo je stvaranje iskorijenjenoga čovjeka, istrgnuta iz svoje kulture, iz svojega okruženja i pejzaža, a samim tim i bespomoćnog i poniznog spram zapovjedi režima.

Rusifikacija i stvaranje Homo sovieticusa išli su ruku pod ruku na istoku Ukrajine. S jedne strane je pokošena nacionalno svjesna ukrajinska elita, promijenjen je etnički sastav stanovništva i provođena je rusifikacija. Kapuściński u Imperiju piše da se „ukrajinska kultura bolje sačuvala u Torontu i Vancouveru nego u Donecku i Harkivu“.

Homo sovieticus, ističe Kapuściński, nakon raspada Sovjetskog Saveza izgubio je domovinu i „u potrazi je za novim identitetom“. Potonja je konstatacija možda bila točna u ’90-ima, kada je Boris Jeljcin u određenoj mjeri pokrenuo obračun sa staljinističkim nasljeđem, između ostalog, i otvaranjem arhiva.

Putinistička je Rusija svjesno prigrlila sovjetonostalgični narativ koji ne znači slavljenje socijalizma, besklasnog društva i sličnog, već slavljenje Imperija, njegove veličine i snage. Time su Rusiju, kao baštinika Sovjetskog Saveza, prihvatili i sovjetonostalgičari iz cijelog bivšeg Sovjetskog Saveza. Nije stoga slučajno da je Putin raspad Sovjetskog Saveza nazvao najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća te da su sovjetonostalgični rudari iz Donbasa pod „srpom i čekićem“ prigrlili novi ruski imperijalizam.

Zapadni promatrači, pogotovo iz lijeve perspektive, ukazuju na stanovitu kontradiktornost i shizofrenost simbolike ruske agresije. S jedne strane vidimo srpove i čekiće te sovjetske zastave, a s druge strane ruske nacionalne simbole. Međutim, u tom kontekstu ne postoji nikakva kolizija jer je ruskim imperijalistima isključivo važno da postoji slavni i veliki imperij. Nebitno je zove li se on Rusko Carstvo ili Sovjetski Savez, ali je zato nužno da manji narodi, percipirani kao esencijalni dio imperijalnog prostora, nemaju autonomiju.

Zato je moguće da se na skupu podrške invaziji na stadionu Lužnjiki pojavi Putinov dvorski pjevač Oleg Gazmanov i izvede pjesmu „Napravljen u SSSR-u“ (Сделан в СССР). Ključno je da su stihovi pjesme tog, nekoć dvorskog sovjetskog rokera, sljedeći: „Ukrajina i Krim, Bjelorusija i Moldavija – to je moja zemlja“.

Narodi srpskog imperijalnog prostora, koji se u maksimalističkoj varijanti naziva unitarna Jugoslavija, osjetili su na svojoj koži tu „kontradiktornost“. Nesuočavanje, pa čak i slavljenje zločina nad protivnicima „bratstva i jedinstva“, proizvelo je u ustanovama, koje su trebale braniti socijalističku revoluciju, nacional-boljševičke frankensteine poput Ratka Mladića. Reprizu posljedica nesuočavanja sa staljinističkim zločinima, poput masakra poljske elite u Katinskoj šumi, koja je negirana kao nacistička izmišljotina do ’90-ih, sada promatramo u Ukrajini. Izvedba i opravdanje nevjerojatno su slični, uz sličnu dozu cinizma, laži i negiranja zlodjela.

Ogled je izvorno objavljen u emisiji Ogledi i rasprave Trećega programa Hrvatskoga radija

I.R.
I.R.https://dugopolje.org
Najnovije vijesti, zanimljivosti i događanja iz općine Dugopolje, Hrvatske i svijeta
POVEZANI ČLANCI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Premium sadržaj

Nedavni komentari