Piše Vanja Zlatović
Neću nazvati tekst bizarno i ponižavajuće “ako krepam nazovi” da time privučem lešinarska čitanja, ta je rečenica sukus jedne puno veće tragedije, umro je hrvatski vojnik a ne “ako krepam nazovi”.
I njegove fotografije kako leži sam i bez noge niste smjeli objavljivati na svojim nečistim i hijenskim portalima. Na njegovoj muci se krade i laže trećinu stoljeća i još se tu muku čitav taj vijek ponižava i negira i prešućuje. I u njegovo ime bez da ga je tko pitao, i protiv njegovog imena bez da je tko rekao da to nije to ime zaslužilo.
Znam osobno velik broj ljudi koji su uz zvuke Prljavog kazališta ili Kiće Slabinca, Dire Straits ili rere, da i rere, ušli mladi u maglu “banijskih praskozorja” i izašli bitno drukčiji i umorniji nego su ušli.
To su tisuće ljudi koji nisu znali niti htjeli kalkulirati i nisu kalkulirali, naivni i matoševski pošteni, ima ih još pod zemljom, minskim poljima, prijevojima, u temeljima zgrada i skladišta i po šumama, ima ih i živih još, po sobičcima i tavanima, zaseocima što žive bez struje, ima ih sve manje ali ih još ima puno.
Koji nisu iz nekog svog ponosa pobjegli niti u Austriju, nisu otkrili vodu u koljenu a mnogi među njima niti nisu u Srbiju otišli nego su otvarali mesne nareske u vodi do gležnja i nije ih se sjetio niti Stanimirović niti senf niti majoneza niti Jadranka niti Sanader niti nitko pod kapom nebeskom. Koji nisu znali ništa tražiti niti su išta dobili i niti su se ikad od kad su prohodali znali snaći nego su čitali Zagora i bili rahli i smeteni svime i koje su svi popisi preskakali osim za čišćenje snijega u zgradi.
Taj psihološki i socijalni profil će svaka podjela bilo kakve pomoći ili olakšica mimoići, oni su stiskali i na javi i u snu zube i ostali po kvartovima šarafiti na crno Opele i raznositi pizze, u istim kvartovima i selima od kud su ušli u tu maglu iz koje su ipak iznijeli zastavu koja se vije nad Markovim trgom i Pantovčakom za čije stolice i paunove se vodi permanentni unutarhrvatski sukob i utrka.
Znam ih svu silu, mnogi su se i ubili sami, ostali su ostali viškom svih osnova po kojoj se višak može biti. I prije su dobili toplu vodu i jučer došli pakistanski došljaci, i u ime kojih se odlazi decenijama u Sabor, u Europski parlament, u NATO, na tribinama Privrednika i u tekstovima jebovasvukovarske ljevice i u braniteljskim udrugama i dvije kolone i u svakom iole utjecajnom i berićetnom dijelu društva su oni višak i svi čekaju da zamre i zadnje “ako umrem nazovi”, da se skine sa zida raspelo i poster Dinama iz ’82 i iznajmi soba radnicima.
Svoje depresije ne spominju niti koga zabrinjavaju kao Stankovićeve, svoja razočaranja Hrvatskom drže u sebi i ne igraju njihove sudbine na Brijunima, oni su ona savjest koje se nitko ne srami nego je svatko gazi i to najčešće na račun države kojoj su dali ovi ljudi ono što su imali, mladost, duh i tijelo.
Nisu krivotvorili nalaze urina da bi se tuđe krvi napili, nisu se opredljelivali, netko bi im platio pivo kad Vatreni igraju polufinale ili im u prolazu donio zdjelicu graha. I možda im zapali svijeću. Ali što god pisali po liberterijskim portalima i jergovićevskoj nostalgijskoj prozi kakvu gaji hrvatska kultura u vječnoj gladi za dokazivanjem svoje obijesti, oni su ti zbog kojih nisu ušli u Gospić oni koji da su ušli se ne bi djeca rađala.
