VIDOVIĆ KRIŠTO: KORACI KOJE MORAMO UČINITI KAKO BI PONIŽENA HRVATSKA POSTALA USPJEŠNA I PRAVEDNA

    0
    Foto: Snimka zaslona/YouTube

    DIO IV: KORACI KOJE MORAMO UČINITI KAKO BI PONIŽENA HRVATSKA POSTALA USPJEŠNA I PRAVEDNA

    Ali pogledajmo činjenice o tom Andreju Plenkoviću? Kontrolirani mediji su nametnuli tezu da je to čovjek koji ima nekakve međunarodne reference. Ta teza je u potpunosti lažna.

    Plenković nema nikakve međunarodne reference, već je nakon završetka pravnog fakulteta zaposlen kao savjetnik tadašnjeg ministra vanjskih poslova, Mate Granića. Ovdje valja napomenuti dvije činjenice! Pravni fakultet u komunizmu imao je ulogu sličnu Prometnom fakultetu 90-ih godina. Ovdje jasno ne dovodimo u pitanje ogromnu većinu koji su pošteno i korektno završavali svoje fakultete, ali znalo se da su na pravnom fakultetu za vrijeme komunizma, komunistički moćnici i njihova djeca imali privilegije. Povijesna činjenica je da je Plenković odrastao u obitelji koja je bila u pravom smislu te riječi, vladajuća komunistička kasta. Otac Andreja Plenkovića bio je savjetnik komunističkog direktora Zagrebačke televizije, Veljka Kneževića. Veljko Knežević je na početku balvan revolucije otišao u Beograd te je postao prvi veleposlanik krnje Jugoslavije u Hrvatskoj. Znači, nema nikakve dvojbe da je Andrej Plenković na temelju starih struktura dobio posao u tada elitnom ministarstvu vanjskih poslova, a sama činjenica da je bio savjetnik ministra jest jedan apsurd, jer, u čemu bi to neiskusni mladić trebao savjetovati ministra vanjskih poslova jedne države?

    Plenković je isto tako bio godinama zamjenik veleposlanika u Francuskoj, a to su sve radna mjesta koja nemaju nikakve veze s međunarodnim referencama, jer on te funkcije nije obnašao na temelju neke svoje posebne sposobnosti, već su to mjesta političke odluke, a plaćali su ga hrvatski porezni obveznici. Možemo reći da Plenković do izbora na mjesto predsjednika HDZ-a i predsjednika vlade, nikad ništa konkretno nije radio.

    Ovo je u potpunosti hladnokrvna analiza jednog životopisa koja bi bila uobičajena u svakoj normalnoj demokraciji u kojoj postoji minimum medijske profesionalnosti. Mi tu medijsku profesionalnost u Hrvatskoj nemamo.

    Plenković je u obnašanju premijerske dužnosti postao mjerna jedinica nesposobnosti u vođenju izvršne vlasti – to vidimo na obnovi Banovine i Zagreba, na povlačenju sredstava iz EU-a ili upravljanjem državnih tvrtki. Imati, primjerice, novce na računu za obnovu, a ne obnavljati, neobjašnjivo je i nevjerojatno. Iseljavanje, pak, na stotine tisuća hrvatskih građana, jest posljedica Plenkovićeve radno-političke nesposobnosti. Plenković je premijer isključivo zbog korumpiranog pravosuđa i starih elita koji ga štite. Primjena Europskih kriterija značila bi automatsko procesuiranje Plenkovića i njemu sličnih te njihovo napuštanje političke scene.

    Ključna poluga današnjih moćnika su mediji koji ne žive od svog rada, od prihoda iz reklama ili prodanih primjeraka, već mediji žive od novaca poreznih obveznika koje protupravno dobivaju od vlade, državnih tvrtki i podobnih poduzetnika.

    Razina društvenih apsurda koje živimo u Hrvatskoj jest i slučaj zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Taj gospodin, koji nikakve posebne sposobnosti nema u svom životopisu, od moćnika u Hrvatskoj doslovno je izguran za gradonačelnika Zagreba, s jasnim ciljem da se Bandićev lopovluk prikrije i da taj koruptivni lanac ne bude ugrožen. To se i dogodilo. Gospodin je gradonačelnik skoro godinu i pol, jedini koji je od Bandićevog sustava nastradao, jest bivši vozač pokojnog Milana Bandića, a Zagreb svakim danom je zmazaniji i neuredniji.

    Druga nevjerojatna posebnost je sva ta struktura oko Tomaševića, kao što su Vilim Matula, Rada Borić ili dogradonačelnik, izvjesni Korlaet. Ta skupina javno se hvalila da su pripadali prijateljskom krugu sadašnjem patrijarhu Srpske pravoslavne crkve Porfiriju, dok je bio u Zagrebu. Korumpirani mediji su to prikazivali kao nešto vrlo napredno.

    A napredno kod Porfirija je da je suzavcem, gumenim metcima i helikopterskim desantom instalirao svog episkopa u crnogorskom Cetinju. Napredno kod Porfirija je što pjeva četničke pjesme u kojima je Dinara srpska planina i u svom uredu ima bistu četničkog zlikovca Draže Mihajlovića. Napredno kod Porfirija je što odlikuje ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Napredno kod Porfirija je što dokazanim lažnim konstrukcijama komunističkih vlasti, kleveće kardinala Stepinca.

    Znači, zagrebački gradonačelnik Tomašević prijatelj je s dubioznom osobom koja s kršćanstvom baš nema puno veze, i koja je otvoreno instrument ultranacionalističke, velikosrpske politike te time i prijetnja Hrvatskoj državi. Zamislimo da gradonačelnik Varšave prijateljuje s nekim nacistom koji ne poštuje poljski suverenitet, koliko dugo bi taj bio gradonačelnik?

    Potpuno je jasno da svi ovi apsurdi, te ne-djelovanje hrvatske države i njezinih institucija, ima uzročnika u onim strukturama koje imaju stvarnu moć u Hrvatskoj.

    Zoran Milanović, koji je isto izdanak povlaštene „crvene elite“, ali koji ponekad otvoreno govori ono što drugi prešućuju, javno je nekoliko puta potvrdio moć koju imaju nelegalne strukture. Počevši od slučaja Perković (njemački mediji čudili su se da jedna država donosi zakon kako bi zaštitila osobu optuženu za političko ubojstvo) do njegove izjave da je on kao premijer znao za istrage koje provodi DORH. Znači, on je potvrdio da vlada kontrolira rad DORH-a. Po toj logici slučajevi Nixon, Brandt ili Sebastian Kurz se nikada ne bi dogodili.

    Milanović s tim izjavama potvrđuje protuustavno funkcioniranje pravosuđa, ali i mentalni sklop vladajućih moćnika – oni jednostavno smatraju da pripadnošću strukturama smiju biti iznad zakona.

    Koji je izlaz, i ima li uopće izlaza?

    IMA!

    Mi u Hrvatskoj moramo tražiti i ostvariti da Hrvatska država funkcionira onako kako piše u Ustavu RH i onako kako nas obvezuje Ugovor o EU. Znači, beskompromisna primjena zakona – bez iznimke! Sa zakonima se ne diskutira, već ih se primjenjuje!

    Što to znači u praksi?

    To znači da kao u Austriji i u slučaju kancelara Sebastiana Kurza, DORH mora ući u vladu i uzeti svu mail-korespondenciju te svu dokumentaciju vezanu uz, primjerice, medijske konferencije, slučaj BORG, kredite HBOR-a ili PPD. I ukoliko se u najkraćem roku, a to znači u roku od dva tjedna (jer istrage moraju biti efikasne, a odugovlačenje istraga jest u načelu prikrivanje dokaza), utvrdi da je Plenković izravno ili neizravno utjecao na uplate agencijama za istraživanje javnog mijenja iz državnog proračuna, mora biti smijenjen s mjesta predsjednika hrvatske vlade i mora biti pokrenut kazneni proces. Upravo je ovako postupalo austrijsko tužiteljstvo, i to jest funkcionalna pravna država! Nema ni jednog razloga da Hrvati budu manje vrijedni nego Austrijanci!

    Ako je bivši ministar Ćorić pod utjecajem premijera Plenkovića naredio da se hrvatska nafta prodaje ispod cijene, dakle, na štetu hrvatskih građana, a u korist mađarskog MOL-a, onda mora biti procesuiran i on, i Plenković.

    Stvar je potpuno jasna: ako se kriminal i korupcija toleriraju i ne procesuiraju, onda je to prvenstveno šteta za građane, koji su u tom smislu oštećeni. Ali toleriranje korupcije potiče i društvenu razgradnju i nepravdu, jer će kriminal koji čine javno poznate osobe biti poticaj svim drugima u državi da se lopovluk isplati, a poštenje ne isplati. To je stvaranje društvenog nereda.

    Čuveni fizičar ali i filozof, Blaise Pascal, dao je sljedeću formulaciju pravde:

    „Pravda je bez sile nemoćna, sila je bez pravde tiranija.“

    Analogno Pascalovoj logici, nulta točka promjena u Hrvatskoj mora biti raščišćavanje nereda i destrukcije u pravosuđu.

    U prvom redu DORH-a. Od DORH-a sve počinje, i Hrvatska bi imala pola milijuna stanovnika više da DORH radi svoj posao, a plaće bi bile 50% više.

    Zato čelnike DORH-a, Bajića, Cvitana i Hrvoj-Šipek, nije dovoljno razriješiti, već je neminovno utvrditi jesu li držali dokaze o korupciji u ladicama i s time štitili kriminal. Ukoliko jesu, što je logičan zaključak iz svih činjenica, onda ti ljudi moraju u zatvor. Very simple, rekli bi Amerikanci, jednostavno nema iznimki u primjeni zakona.

    Hrvatskoj je potreban temeljiti zaokret u političkom djelovanju. Hrvatskoj treba odlučna, politička, moćna organizacija, koja će doslovno pomesti korupcionaške smutljivce i beskompromisno uspostaviti vladavinu prava.

    U Slavoniji ima jedan Bećarac koji kaže – ”što smo znali, to smo otpjevali”. Doista, ono što su znale političke vrhuške, to su pokazale. Njihov su rezultat izjave koje čujem od čestitih građana i branitelja – ”za ovakvu se Hrvatsku nismo borili”.

    Niz ljudi, prvenstveno moralnih i etičnih, ali i domoljubnih, za nekoliko dana utemeljit će stranku koja upravo za glavni cilj ima urediti Hrvatsku. Neopisivo je zadovoljstvo kada vidim koliko je ljudi motivirano, što mladih što starijih, koji pristupaju i kažu – ”više ne možemo pasivno promatrati uništavanje Hrvatske, moramo nešto poduzeti.”

    Sam naziv stranke jest i programsko usmjerenje – odlučno uspostaviti društvenu pravdu, a Hrvati jesu nacija pobjednika, i unatoč svim protivštinama nikada se nisu predali.

    Hrvatska je talac možda 2 ili 3 tisuće povlaštenih koji su raspoređeni u svim segmentima društva, koji protivno zakonima žive u izobilju na račun svih ostalih. Doista, vrijeme je i obveza, da se tog tereta i nepravde, riješimo.

    Mnogi su izgubili nadu i reći će – mi to ne možemo. Podsjetit ću da su ključni politički čimbenici u Njemačkoj još u jesen ’89. govorili da će Berlinski zid postojati budućih 100 godina, ali za samo 1 godinu zid više nije postojao, a Njemačka je bila ujedinjena.

    Zato se Hrvatska treba „vratiti kući“ i postati uređena srednjoeuropska država u kojoj institucije rade svoj posao. To znači da osobe koje sam navela u ovome tekstu trebaju biti tretirane kao u Njemačkoj, Češkoj ili Mađarskoj. Pripadnici tajnih organizacija koji su kršili ljudska prava, blokirale redovno funkcioniranje sustava kako bi se mogli bogatiti treba procesuirati te oni ne smiju niti trebaju, biti temelj društva.

    Dokle god Hrvatska ima ovakovu vladajuću strukturu kojoj je dobro, većini naroda će biti loše!

    Završavam ovaj tekst s početnom tezom bivšeg njemačkog ministra Kinkela.

    Hrvatska se mora početi ponašati kao Država, a to znači delegitimirati bivšu državu, te graditi svoju budućnost na povijesnim istinama, poštivanju zakona bez iznimki, pravednosti i solidarnosti.

    Mi to možemo, mi to moramo!

    Objavila je Karolina Vidović Krišto na svojem Facebook profilu kao jednu od serije objava kako urediti Hrvatsku